I dalje najpoznatija katolkinja današnjice i figura od izuzetnog značaja dvadeset godina nakon smrti Agnes Gondža Bojadži (26. avgust 1910 – 5. novembar 1997) rođena je u Skopju u cincarsko-albanskoj katoličkoj porodici. Sa 18 godina, 1929, po prvi put dolazi u Kalkutu kao sestra reda Loreto, a sljedećih 68 godina provodi u Indiji, gdje osniva najuspješniji monaški red u istoriji katoličke crkve Missionaries of Charity (Misionari milosti).

Reputacija Tereze kao „anđela siromašnih“ i istaknutog humanitarnog radnika kulminira njenom kanonizacijom 2016. kada postaje „Sveta Tereza od Kalkute“, ali mit i istorija nude sukobljena tumačenja njezinog lika i djela. Uprkos pozamašnom broju često oprečnih dokaza, viđenja i tumačenja, javni diskurs o Agnes Bojadži nikada nije došao do konsenzusa o tome šta je kompletan odgovor na pitanje „O kome pričamo kada pričamo o Majci Terezi“? Dublji pogled na slučaj otkriva komplikovanu, nerijetko tužnu i uznemirujuću ostavštinu.

JA SAM TI ŽIVI DOKAZ: Koliko su svete svetinje?

Da bi Tereza postala svetiteljka priznata prema pravilima katoličke crkve, bilo je potrebno da je papa prepozna i verifikuje dva čuda (definisana kao „naučno neobjašnjivi“ događaji) koje je počinila tokom života – prvo je verifikovao Jovan Pavao II 2003, a drugo papa Franjo 2015. i u oba slučaja radilo se o navodnom izlječenju oboljelih. Prvi navod o čudu potiče iz Istočnog Bengala od strane monahinje Rite Maskaren koja tvrdi da je njezino izlječenje od paralize Terezina posthumna intervencija. Sestra, koja je ostala nepokretna nakon neuspjele operacije hernije, tvrdila je da je 12 dana nakon smrti majke Tereze doživjela kontakt sa tkaninom koja je prethodno dodirivala njezino mrtvo tijelo i potom začula njen glas koji joj zapovjeda da ustane i hoda, što je i učinila.

Monika Besra u molitvi ispred slike Majke Tereze, izvor CNN

Drugo „potvrđeno“ čudo bilo je izlječenje Monike Besre iz Indije koja tvrdi da je njen karcinom čudnovato izlječen na dan prve godišnjice smrti Majke Tereze. Navodno, sestre iz Missionaries of Charity došle su sa Terezinim blagoslovom i molile se za Besru držeći njezin medaljon na tumoru koji je nestao u roku od osam sati. Besrin ljekar dr Randžan Mustafi se ne slaže i tvrdi da je razlog povlačenja bila medicinska terapija koju je pacijentkinja primala od 9 mjeseci do godinu, te dodaje da uopšte nije bio u pitanju kancerogeni tumor, već cista izazvana tuberkulozom. Dodaje i da ga Vatikan nije kontaktirao na bilo koji način u toku istrage navoda o čudu.

Naravno, ovi donekle fantastični navodi su izuzetno teški za povjerovati, ali nije teško zaključiti da Vatikanu neoborivi dokazi nisu bili ni potrebni. Slučaj Monike Besre bio je baš ono što su čekali da pokrenu najkraći postupak kanonizacije u istoriji katoličke crkve, kako je on jedini imao više od dva svjedoka. Naravno, ne treba zaboraviti da su polovinu svjedoka slučajno činile posvećene katoličke redovnice iz Terezinog reda. Papa Jovan Pavao je ubrzao postupak kako bi bio završen za njegovog života u pokušaju podizanja popularnosti katoličke crkve u konstantnom padu uslijed bezbroj (još neriješenih) skandala i podizanja morala vjernika isticanjem naizgled savršenog primjera utjelotvorenih hriščanskih vrijednosti, bez obzira što je za mnoge Tereza bila daleko od toga. Slijedi pitanje: kada i kako je Agnes Gondža Bojadži postala savršen kandidat za modernu sveticu?

Indijske školarke na proslavi kandidature Majke Tereze za kanonizaciju 2003, izvor all-that-is-interesting

ISUSE, DAJ MI LAVLJE SRCE: Fabrikacija mita

Početak nekritičnog i krajnje popustljivog odnosa zapadnih medija prema Terezi počinje 1968. kada upoznaje Malkolma Mageridža (Malcolm Muggeridge), britanskog novinara, čiji dokumentarac Nešto lijepo za boga i istoimena biografija iz 1969. se bave i Terezinim Domom za umiruće u Kalkuti. Neki dijelovi filma snimljeni su u jako lošim svjetlosnim uslovima, te Mageridž pripisuje visoku vidljivost detalja na snimku Terezinom „božanskom svjetlu“ i navodi snimke kao prve fizičke dokaze čuda. Kamerman Ken Mekmilan ipak ima vjerovatnije objašnjenje – visoku vidljivost pripisuje korištenju novog Kodakovog filma sa pojačanom osjetljivošću na svjetlost.

U svojoj knjizi Majka Tereza: Konačna presuda Arup Čaterdži 1998. o Mageridžu piše:

Zastrašujuća je pomisao da je čovjeku punom predrasuda poput Mageridža dozvoljena tolika moć u organizaciji kao CNN i drugim jednako moćnim medijskim organima… Mageridž u svome umu nema nimalo mjesta za relativizam u religiji, toleranciju i razumijevanje i strastveno vjeruje da hrišćanstvo treba mačem i gospelom da pokori inferiorne kulture. Ne bi nimalo oklijevao da izokrene i izmanipuliše činjenice u svrhu promovisanja hrišćanstva – za to je našao saveznika u Terezi.

Kampanja je, čini se, prevršila sva očekivanja kada je Terezin kult ličnosti eskalirao do te mjere da je maltene postala „selebriti“ i opštepoznato ime svakog domaćinstva, te dobila Nobelovu nagradu za mir 1979, američku Predsjedničku medalju slobode 1985. i većinu značajnih nagrada za lik i djelo. Svakako, nagrade su se istorijski pokazale kao manje-više arbitrarne i loš indikator stvarne zasluge, ali pitanje je: da li je mit koje su perpetuirale otišao predaleko, dopustivši da se nemar, bezobzirnost i zakonska netransparentnost ne samo odvijaju naočigled svih u ime religije, nego i nagrađuju i slave?

Tereza sa Nobelovom nagradom za mir 1979. u Oslu, Telegraph (lijevo); Tereza sa Ronaldom i Nensi Regan u Bijeloj kući nakon primanja Predsjedničke medalje za slobodu 1985, izvor Regan biblioteka (desno)

Na to pitanje prvi je odgovor ponudio indijski ljekar Arup Čaterdži  (Aroup Chatterjee) koji se bavio medicinom u Kalkuti tokom osamdesetih i sedamdesetih i nakon preseljenja u Ujedinjeno Kraljevstvo primjetio jak kontrast između zapadnog i indijskog viđenja Tereze i njezinog reda. On nije jedini koji je primjetio određena neslaganja, te njegovi navodi postaju osnov za istraživanje britanskog pisca, novinara i jednog od najprominentnijih ateista svijeta Kristofer Hičensa (Christopher Hitchens). Hičens u svojoj knjizi Misionarska pozicija: Majka Tereza u teoriji i praksi³ se pita: „Ko bi spao tako nisko da se okomi na smežuranu, zgrčenu staricu, koju su pokosile godine koje je posvetila siromašnim i nesrećnim“? Pored !Kokoške, odgovor je naravno, Hičens, koji ju je u svom eseju, kao i u dokumentarcu Anđeo pakla iz 1994. napisanim u saradnji sa britanskim novinarom pakistanskog porijekla Tarikom Alijem nazvao „demagogom, obskuristom i službenicom zemaljskih sila koja bi radije istupila protiv abortusa i kontracepcije nego pomogla siromašnima“.

Tu Hičens i Ali nude drugačiju sliku Tereze od Kalkute, sliku sebične, fanatične žene koja je sarađivala sa haićanskim diktatorom Žan Klod Duvaijeom (kome je suđeno za zločine protiv čovječnosti) i podržavala režim Envera Hodže u Albaniji poznat po brutalnim progonima katolika. Hičens je tako postao prva poznata medijska figura koja je jasno i nedvosmisleno istupila protiv Tereze. Očito pitanje koje se nastavlja na diskusiju kulta majke Tereze je pitanje o stvarnoj, praktičnoj koristi njezinog reda: koliko su oni zapravo pomogli siromašnima? Odgovor koji se nameće je više nego razočaravajuć.

Tereza i monahinje na putu za njezin Dom za umiruće u Kalkuti zajedno sa jednim od stanovnika, oktobar 1979, izvor Washington Post

I BOGATI PLAČU: Vadi, vadi pare

 Naravno, ako je vaš argument da je Hičens, pokoj mu duši, potencijalno prilično pristrasan zbog svog strastvenog ateizma ili drugih ideoloških uvjerenja, kao i drugi kritičari (naročito musliman Tarik Ali i Mohan Bhagawat, vođa Hindu nacinalističke grupe Rashtriya Swayamsevak) sasvim je na mjestu. Hičens je naročito kritikovan zbog svog  nedostataka interesa za žene koje nisu seksualne partnerke ili MT, povremenih antifeminističkih komentara, te nesrećnog pokušaja da nam u nekih 3.000 kitnjastih riječi objasni da žene prosto nisu nimalo duhovite i da nikada neće biti jer im humor nije potreban da zavedu muškarce. E pa Krise, joke’s on you jer nam je Tereza davno napakovala mnogo dobru foru koju još nismo sasvim skapirali, što je zaista presmješno (mada, vama ne mora da bude, ako imate smisao za humor kao posljedica Y hromozoma ili vas prosto ne zabavlja obmana). Ako i dalje ne vjerujete da je Majka povremeno bila sjajna komičarka, podsjećamo da je na zahtjev za komentar povodom ozbiljnih optužbi koje iznosi prvenstveno Hičens, a i ostali, Tereza rekla samo: „Opraštam mu“.

Ironično, Hičens, čiji su pojedini stavovi bili bliži Terezinim nego što biste na prvu ruku pomislili je, prvenstveno razotkrivanjem Majke Tereze uradio mnogo više za feministički pokret i emancipaciju žena, naročito iz Trećeg svijeta, nego MT, bez obzira na to da li mu je to bila namjera. Ničiji autoritet, ipak, nije bio dovoljan za sanaciju štete. Srećom ili nažalost, težina dokaza u slučaju MT pobjeđuje bilo kakvu subjektivnost, što potvrđuje i činjenica da je razna nepoklapanja razotkrio i njemački časopis STERN 1998. kome, važno je napomenuti, ’90-ih nije mogla da se pripiše bilo kakva predrasuda protiv katolika.

Reportaža objavljena godinu dana nakon Terezine smrti citira stanovnike Kalkute i bivše redovnice otkrivajući nehumane uslove u domovima za siromašne i krajnje netransparentno rukovanje finansijama. Na pitanje koliko Missionaries of Charity zapravo imaju novca⁴ je skoro nemoguće odgovoriti, budući da se red potpuno oglušava o indijske zakone koji primoravaju sve dobrotvorne organizacije da objavljuju detalje svojih finansijskih transakcija. Takođe, sestre su izuzetno skeptične prema svim (kvalifikovanim) ljudima van reda, tako da od 1981. nemaju računovođu, već same upravljaju novcem.

Nirmal Hriday Kalighat – Terezin dom za umiruće u Kalkuti ( izvor: AP Foto/Bernat Armangue)

Suzan Šilds (Susan Shields), nekada poznata kao sestra Virdžina koja je služila u najunosnijem ogranku reda Kući Duha Svetoga u njujorškom Bronksu, opisuje proces:

Svakodnevno smo provodili dosta vremena ispisujući zahvalnice i obrađujući čekove. Svako veče 25 sestara pripremalo bi račune za donacije: sestre su kucale, popisivale cifre, pakovale koverte ili sortirale čekove, vrijednosti od 5 pa sve do 100.000 američkih dolara…. Za vrijeme božićnih praznika, donacije su bile van svake pameti. Poštar bi donosio hrpe koverata – čekovi na 50.000 nisu bili rijetkost.

– Majka Tereza: Gdje su njeni milioni?, Volter Vulenber za STERN 1998, prevod na engleski

 Štaviše, Šildsova kaže da su jedne godine na računu imali oko 50 miliona dolara vrijednosti novih donacija i to samo u njujorškom ogranku, a procjenjuje se da su na globalnom nivou godišnje skupljali i do 100 miliona. Uz to je red bio maltene samoodrživ što se tiče radne snage – monahinje su odrađivale sav posao bez novčane naknade, a Tereza je po svaku cijenu izbjegavala da troši novac, odbijajući da plati za hranu i životne potrepštine redovnica u radnjama, tražeći da ih dobiju besplatno budući da su za Božji posao jer zašto bi se izdržavali radom, kada se mogu ponašati kao da im sve nesumljivo pripada, uključujući milionske cifre koje padaju sa neba i misteriozno isparavaju u vazduhu.  STERN, koji je dobio pristup svim postojećim (i jako rijetkim) finansijskim izvještajima reda, procjenjuje da manje od 7% novca odlazi na rashode i troškove, a sumanute količine novca koje su stizale za vrijeme velike gladi u Etiopiji u Afriku nikada nisu otišle, iako su donacije striktno namjenjene za to prihvatane bez izuzetka, a donatori su redovno dobijali priznanice.

Bivši volonteri i ljudi bliski redu tvrde da su finansije pod kontrolom Vatikana od 1965, a sestra Nirmala koja je nasljedila Terezu na čelu Missionaries of Charity nakon njezine smrti kaže da je donacija „bezbroj“, ali na pitanje koliko je to tačno ne može da odgovori već kaže: „Bog zna. On je naš bankar.“ Zgodno, pošto Svevišnji nije odgovorio na !Kokoškin zahtjev za komentar do zaključenja ovog članka, tako da imamo samo njenu riječ, ali ne i ime Božje na računima. Naravno, odgovor nismo ni očekivali jer ne tvrdimo da smo u direktnoj korespodenciji sa Gospodom, za razliku od Tereze koja redovnicama govori kako činjenica da imaju više novca od drugih redova prosto znači da ih Bog više voli, a u Mageridževoj knjizi citirana je na sljedeći način:

Pobrinite se da pustite Božju milost u svoje srce prihvatajući sve što vam daje i dajući mu sve što vam uzima. Prava svetost znači raditi Božji posao sa osmjehom.

Ono što ostaje nejasno uslijed velikog kontrasta između riječi i djela je, da li je svetije uzimati ili davati, budući da su MT i njezin red mnogo vičniji ovom prvom. Ali, ne brinite brigu, to rade sa osmijehom! Sve zahtjeve za kupovinu konkretnih proizvoda koji bi se davali siromašnima Tereza odrično odbija tvrdeći da su Missionaries of Charity „siromašna organizacija“. Nije sigurno da li se misli siromašna duhom ili materijalno, ali pitanje je da li je Majka prosto izgubila dodir sa stvarnošću i značenjem riječi „siromaštvo“ ili novca stvarno odjednom nema. Na kraju krajeva, svakako nikada nećemo saznati gdje je nestao, ali za šta im je uopšte bio i potreban?

U sljedećem nastavku od Tereze naučite: koliko se buržujske krivice može oprati doniranjem, zašto Bog mrzi industrijalizovane zemlje i zašto je tjelesna glad, za razliku od duhovne, poželjna.

The post Lik i nedjelo Majke Tereze (prvi dio) appeared first on Kultur!Kokoška.

With Austria being the only West European nation to be governed by a far-right party since World War II, The Waldheim Waltz by director Ruth Beckermann seems more timely than ever, reflecting on „truths and  lies or alternative facts… individual and collective conciousness“. While running for president of Austria at the 1986. elections, Kurt Waldheim – the former secretary general of the United Nations – is confronted with his suspicious past. Waldheim has refused to talk about his involvement in the war as a Wehrmat soldier before being wounded in 1942, but material discovered by the World Jewish Congress indicates an entirely unpleasant truth.

There is evidence that he participated in numerous aprisals against civilians in Yugoslavia – most notably Operation Kozara in 1942. Under closer inspection  was also his service in the Army Group E headed by Alexander Löhr later executed for war crimes, as well as his involvement in the mass deportation of Jews in Greece to concentration camps, and the spreading of anti-Semitic propaganda. In this way, both Waldheim and the Austrian general public are forcibly faced with the past they struggle to accept. We talk to Beckermann about the film, Waldheim’s lies and his relevance for Austria today.

Ruth Beckermann, photo Lukas Beck, source

K!K: While watching the film, we noticed that it is not so much about Waldheim’s war record or proving if he was involved [in the crimes] or not, but about him as a figure, and his constant lies; this seems very timely in the era of fake news, when we are learning more about politicians’ personal lives than ever. Is this why you decided to use the footage from 1986. now, or is it a coincidence?

If one believes in coincidences, it is a coincidence (laughs). Maybe it was all in the air, because I started working on this film in 2013. It happened to me a lot of times that I’m working on something, and all of a sudden it is really up to date – it’s very odd, maybe I could somehow smell it. Of course, it takes a long time to make a film, so I didn’t start three months ago.

K!K: Was right-wing populism in the air in 2013?

Not so much. Orbán was around, but not as bad as he is now. This was not the reason why I made the film; I made it because young people were so interested in the affair, and I thought, why not go back, and really research it. I found out much more than I knew before, of course, because I was a part of it, but only of a small segment.

K!K: How did it feel rewatching your footage and digging through the archives to learn more- did it shock you? During the screening, most people knew what would happen, but they were still disappointed in the end – as if they somehow hoped it would be different.

That’s what happened in Berlin as well – there was this big sigh, “Oh“, as if everybody expected a happy end. That’s why the film is done well.

K!K: That’s true – you challenged our expectations. Everyone thought “No way this guy could win“.

It is the chronology – there is a countdown that helps [to achieve this feeling]; the countdown also helped me to go into many different subjects, to leave the chronology, and to go, I don’t know – talk about the United Nations, or Arafat, go back and have an association about my own school class with the cross on the wall, and it makes it easier for the spectator to come back when you have a countdown.  You don’t have to explain too much.

K!K: The spectator is just there, in the moment.

Exactly.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: You decided  to only feature footage from that time, without any recent interviews or talking heads. Does asking people to reflect after the fact make it easier to control the narrative, and “change“ history?

 Yes, from the beginning I didn’t want to have interviews from today, because that’s very boring – it is what television does all the time, and I think that if you stick to historical footage it makes the spectator discuss it after the film, which is much more important. The alternative is the spectator just listening to these people say what they remember, but I think it is more concise and more interesting to have the fresh speeches, and fresh interviews from then, and not just old men talking today.

K!K: It almost looks like a memory that the spectators are accessing, and reflecting upon, instead of reflecting on somebody else’s reflection.

Exactly. And even if they were not alive then, like you – you don’t need someone else to reflect [on something] for you.

K!K: Like those people who expect things to be different in the film, maybe we lie to ourselves and make ourselves believe things are always better than they are. Does this make it easier for people like Waldheim to lie to themselves, and us?

Yes. I think Waldheim constructed his story right after the war, and stuck to it, unable to move  from it, because he was such a stiff and stubborn person. He couldn’t say “I’m sorry I didn’t write about these two years“, or anything else – he was always trying to stick to his story. Only when he was confronted with the facts, did he move a little bit away from the story.

K!K: To someone who wasn’t in Austria back then, or alive – it’s unbelievable that he still won. Is Austrian participation in World War II alongside Germany still a topic that’s dicussed in the Austrian society?

Today, no. Even Strache doesn’t deny Austrian involvement, even implicitly – the extreme right, even in the Waldheim era, never denied it, because they openly supported Hitler. They didn’t have to say they were his victims – others were maybe saying that, but never the extreme right. They were proud of it, and now they are not that proud of it anymore – or that’s what they say. I think the Waldheim afair was very important for Austria – a turning point, because today people don’t say that Austria was a victim anymore. At the time of Waldheim, this generation was still alive – others who were soldiers like him identified with him, so there was a great deal of solidarity with him.

K!K: He claimed that he did what anybody else would do.

Exactly, and that’s what people  felt. And to them, us who were against him were the traitors siding with the Americans.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: There is a lot of that here, too.

Who are you [supposedly] siding with?

K!K: It’s always the Americans.

(Laughter). Or the Jews. Today in Austria, it’s the foreigners who are the bad ones. Back in the day it was anti-semitism, today it’s the migrants and foreigners, but it is the same mechanism.

K!K: It is always somebody else’s fault – a way to delegate responsibility.

Of course.

K!K: In the film, after being openly confronted with his past, Waldheim almost acts like the Nazi crimes were a natural disaster, a tornado – something that couldn’t be stopped, and just happened to disproportionately affect Jews. He often mentions the Austrian victims…

It is so strange. Several times in the film he is forced to say something about the Holocaust, and he always needs to say the same sentence: “But don’t forget the Austrian victims“. Even when he says, “Yeah, of course the partisans“, he adds “but, don’t forget the German soldiers“. He was never able to say: “The others were the victims“, he always has to emphasize the Austrian victims. I don’t know why, he seems to have a strange psychology.

K!K: For someone to be a victim, someone else needs to be…

The perpetrator, yes! He makes it sound like they are comparatively the same.

K!K: Here, we are still struggling with this a lot – deciding who the victims and perpetrators are, and accepting responisibility.

Yes, the Serbs have been major victims in the World Wars. Is there a polemic about this?

K!K: Only when it comes to the 90’s wars.

But in the Second world war it is clear that the Serbs were strongly against faschism – that’s why we [Jews] like them (laughter). Also, Mr. Mock* who appeared in my film was also among the first people who started to agitate Croatians, so things aren’t always clear – they need to be researched. What happened still isn’t very clear, but it was a lot about Christianity.

K!K: Isn’t it always? What comes to mind is the lady at the protest in the film, who says „He’s not the devil – he’s Catholic“…

(Laugher) That is so funny. As if the devil couldn’t have been a Catholic.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

 K!K: Interesting how extreme right-wing leaders always rely on these traditional religious values and Christian morals, to get support for some ideas that don’t sound very Christian.

Today, Christianity is being defended again – against Muslims, or whoever else. For instance, we are still having the abortion debate, because it is against religious morals.

K!K: Here, there is no doubt about condemning Nazism and everything that went on during the World wars, but elsewhere, for example in America, it seems there is a revisionist streak, so that some faschist views are reevaluated, and even justified with free speech. It’s almost controversial to be explicitly anti-faschist…

 That is correct. There is a lot of confusion today, that’s for sure – about everything. The left is not the left anymore, the right is splitting up into several different sides, and it’s not a clear-cut world. That is interesting, but also dangerous, because it brings about insecurity, and when people are insecure and afraid, they seek a strong leader. Strong leaders today come from the right – even extreme right. I wouldn’t be against a conservative right – that is okay, but these [extreme] people are dangerous, and very much united. They recently had a meeting in Nice, France and as they say, Mr. Putin gives them a lot of money – so it is a very strange combination of interest. Putin – who supports all these parties who undermine modern Europe.

K!K: What was the reaction to the film in Austria? I saw the article about it was featured at the front page of Die Standard.

Yes, but the film isn’t released until Autumn. The Standard article was because of Berlinale, so I can’t yet tell you.

K!K: In an earlier interview you said people affiliated with the ÖVP (Österreiche Volkspartei, the right-wing political party Sebastian Kurz belongs to) saw it…

Oh yes. It was after Berlin, so of course, the film journalists have seen it there, but we already got some nasty comments from people who haven’t seen the film – even suggesting Nazi literature I should read…

K!K: Surely, you are interested…

Yes. (Laugher) I am a bit afraid of what will happen, but I think the majority of younger people, as well as reasonable people will like the film. There are always some crazy people out there. A year ago I wrote an essay about my research in a conservative newsapaper Die Presse, and the journalist called me and said there has been a while since they got so man letters – they were all defending Waldheim.

K!K: How come you wrote it for Die Presse?

They have a very good supplement on the weekends, about literature etc – this is all very open-minded.

K!K: Interesting. That must encourage discussion.

Someone wrote “She just wants to become famous, and Waldheim will make her famous…“. Very interesting indeed (laughs).

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: Waldheim used to be a personification of the Austrian general public. Do you think that is still the case? It seems like history is either cyclic, or some things never go away – are things  constantly improving in Austria, or changing for the worse?

Things got much better after the Waldheim affair – civil society emerged, many people spoke up, like the people at the end of the film, and many projects were started – research about Austria’s guilt and what happened to the Jews, or homosexuals – all the certified victims. That is still going on – I wouldn’t call them the left, but the anti-faschist people became very outspoken and quite powerful, and today the others are trying to get the hegemony in public opinion, so I think history never stands still. Every generation had to fight for their own values. For instance, people are getting married again. In my generation, getting married was not something we thought about, it was not important. You think things go to one side, but then they go back. Interesting, but dangerous – for young women abortion is something evident, they don’t think they will have to fight for it again, but we can’t be sure that won’t happen, as conservatives want to make it a crime again. Every generation has to really fight for what is important to them.

K!K: Sometimes we take some things for granted, forgetting that someone else fought for them. Maybe we will have to fight again?

Yes, if you see photos of Egypt in the 50s, women were showing cleavage – it was quite modern, and look what happens today. Nobody would have though this could happen.

K!K: These things seem to happen overnight…

All of a sudden, it’s there. Turkey was such a modern country – when I’ve been there five years ago it was very much different from today. I haven’t been there recently, but I’ve heard enough.

K!K: Young people seem to not be protesting as much as they used to. How do you explain this?

Internet.

K!K: People think it’s enough to type something?

It is so stupid. Maybe things will change again – people are so used to the internet, that they don’t use it as much anymore.

K!K: People feel like they’ve been to a protest if they RSVP on Facebook…

[Yes], but that’s not true. The internet can help – it is much easier to organize a demonstration or whatever – you just post [about] it, but if people only sit around their computer and phones… that is the danger of individualization. People don’t even go to the cinema anymore – they just watch films on their laptop. Maybe this will change.

*Alois Mock, Austria’s foreign minister 1987-1989. and a member of the ÖVP.

The conversation with Anja Anđelković and Tamara Tica was condensed and lightly edited for cohesiveness, with Miss Beckermann’s responses left intact aside from minor stylistic changes to achieve better readability.

Fresh off Berlinale, “The Waldheim Waltz”, by Ruth Beckermann, filminstitut.at

The post Ruth Beckermann: The Waldheim Waltz and the lies we tell (ourselves) appeared first on Kultur!Kokoška.

Ima dana kada jednostavno poželite da se ubijete. Većina populacije ovakve izjave daje potpuno paušalno i, što ne reći, figurativno. U nekim neprijatnijim situacijama ispostavi se da se osoba nije isključivo šalila. A opet, dešava se da ljudi smišljeno, taktično i lagano promišljaju svoje samoubistvo. Danas se osvrćemo na neke od najkreativnijih načina.

Jan Potocki

Jan Potocki je bio poljski plemić rođen u drugoj polovini XVIII veka. Od njegovih brojnih talenata i podviga najveći trag ostavila je novela Rukopis nađen u Saragosi, delo čiji razvoj verovatno zaslužuje zaseban članak. To je ujedno bio i njegov poslednji rukopis. Poslednjih nekoliko godina života Potocki je proveo osamljen na svom imanju u Podoliji – po svemu sudeći depresivan. Međutim, našao se i u drugoj, kudikamo neobičnijoj, neprilici – umislio je da postaje vukodlak. U skladu sa novonastalom situacijom, sastrugao je srebrnu dršku sa posude za šećer koju mu je majka poklonila. Nismo sigurni šta je gospođu motivisalo na takav izbor poklona, ali makar imamo informaciju šta je Jan učinio. Nedeljama je brusio dršku dok je nije pretvorio u improvizovani metak koji je prigodno osveštao. Nećete verovati šta mu je potom prošlo kroz glavu. Premda postoje kudikamo razumnije teorije o uzroku ovog samoubistva, poput neuroloških bolesti i ludila, !Kokoška se drži toga da je i autentičnost i kompletnost Rukopisa nađenog u Saragosi u najmanju ruku upitna, tako da proglašavamo priču o vukodlaku istinitom.

Vilijem Kogat

Vilijem Kogat je manje romantična ličnost od Jana Potockog, ali je takođe Poljak. Kogat se, naime, 1930. našao u zatvoru u San Kventinu u iščekivanju smrtne kazne, pošto je ubio izvesnu vlasnicu pansiona koji je navodno bio i kockarnica i bordel.  Priznao je krivicu i  sâm smatrao da zaslužuje smrt. Ako ste se ikada našli u ovakvom položaju, verovatno ste u svojoj ćeliji često ređali pasijans poput Kogata. On je, međutim, otišao korak dalje. Primetio je da su čelične noge njegovog kreveta šuplje. Odlučivši da preduhitri državu i sâm završi posao, odlomio je nogar sa kreveta i začepio jedan kraj dobijene cevi metlom. Nacepkao je karte unutra, nalio vodom i stavio cev na kerozinsku grejalicu u ćeliji. Nameće se pitanje kako je Vilijem Kogat znao da je crvena boja na kartama u to vreme bila nitroceluloza – iznenađujuće zapaljiva materija ukoliko se nakvasi. U najmanju ruku, u to vreme su se sefovi obijali upravo pomoću ove supstance. Bilo kako bilo, Vilijem Kogat – Država 1:1. Uspešno raznevši sebi lobanju, umro je par dana kasnije od posledica ovog nesvakidašnjeg pucnja. Ostaje nepoznato zašto mu je zatvor odobrio nekoliko špilova karata jer jedan, po svemu sudeći, ne bi bio dovoljan. 

Stiven Hejs

Stiven Hejs je još jedan zatvorenik na spisku za smrtnu kaznu. Potpuno zasluženo, pritom – bio je okrivljen za ubistvo/silovanje žene i njene dve maloletne ćerke u Konektikatu 2007. godine. Stiven se našao u nezavidnoj situaciji, uprkos nekim, naizgled, olakšavajućim okolnostima; da ga je saučesnik nagovorio da to uradi, kao i da im je u planu bila samo pljačka, ali su se uspaničili i poubijali porodicu, kada je suprug i otac žrtava uspeo da pobegne, kako bi zatražio pomoć.  Sam Stiven je, po svemu sudeći, osećao toliko kajanje da se borio da dobije smrtnu kaznu. Alternativa je, doduše, bila doživotna robija. Njegovi advokati, međutim, nisu odustali od namere da ga spasu smrtne kazne, dok je sâm Hejs u međuvremenu načičkao nekoliko neuspelih pokušaja samoubistva. Advokati, kao mudri i promišljeni ljudi, uspeli su da naprave razuman kompromis sa Hejsom – ukoliko on odustane od pokušaja da izvrši samoubistvo, oni neće zvati njegovu porodicu da svedoči, što bi mu potencijalno olakšalo poziciju pred porotom. Potom je Hejs napisao pismo u kom priznaje još sedamnaest ubistava u nadi da će policija neizbežno da presretne pisma i traži mu detalje. Nameravao je da im potom ponudi informacije u zamenu za pizzu i tuce ljutih ostriga. Ako vam ovo zvuči ekscentrično, to je zato što ne znate da je čovek bio smrtno alergičan na ostrige. Na žalost, policija mu nije poverovala ni reč oko sedamnaest ubistava i sve je palo u vodu. U međuvremenu, Konektikat je ukinuo smrtnu kaznu, tako da je Hejs osuđen na doživotnu robiju. Uprkos nadrealnoj kreativnosti, Stiven Hejs i dan danas trune u zatvoru. 

Franko Brun

Franko Brun se 1987. takođe našao u zatvoru, doduše u Torontu, gde je proveo, naizgled ne-tako-strašnih 15 dana. Nažalost, bio je mentalno nestabilan. Uznemiren što mu je neko rekao da ga je đavo zaposeo i da mora da pronađe istinu u bogu, našao se pod strožim nadzorom zbog straha od samoubistva. Uprkos kontrolama na svakih 20 minuta, Brun je, odbijajući lekove, pokušao da pročisti svoju dušu tako što će progutati džepnu Bibliju. Specijalisti koji su vršili autopsiju su bili toliko šokirani silom kojom je ugurao knjigu između svog nosa i grkljana da su, ne znajući da je bio u samici, posumnjali na ubistvo. Brunova smrt je – verovali ili ne – dovela do preispitivanja tretmana suicidalnih zatvorenika u Kanadi.

Špijuni u potrazi za mladim talentima za MI6

Naša poslednja priča bavi se engleskim maloletnicima, tako da im ne znamo imena. Recimo da su u pitanju četrnaestogodišnji Milutin i petnaestogodišnji Sava. U poređenju sa nekim drugim pričama iz članka, zločin u ovom članku ne čini se naročito bizarnim – Sava je 2004. izbo svog prijatelja Milutina kuhinjskim nožem. Milutin je preživeo, a Sava se našao na suđenju zbog navedenog zločina. Ispostavilo se da je Sava počinio zločin zato što mu je izvesna gospođa špijun naložila da to uradi. Sava je, doduše, nikada nije sreo – poznavali su se samo sa četa, na kom su razmenili par desetina hiljada poruka. Kažu da je bilo i seksualnih sadržaja. E, pošto ga je pomenuta špijunka zgotivila, htela je da ga uvuče u MI6 a i da spava s njim. Uslov? Da izbode svog prijatelja Milutina. Zlokobne li žene! Dalja istraga ustanovila je, međutim, da špijunka ne postoji. Mlađani Sava je prevaren! Pokazalo se da je zapravo sve vreme četovao sa… Milutinom. Milutin je izmislio kompletnu priču jer je bio nesrećno zaljubljen u Savu i naveo ga je da počini zločin koji je policija mogla da opiše kao potpuno jedinstven pokušaj Milutinovog samoubistva. Nikako drugačije. Neće vas iznenaditi da je Milutinu određen trogodišnji nadzor u vreme kada je na Internetu, uz potpunu zabranu četovanja. Nadamo se da se u međuvremenu primirio.

Autor ilustracija: Miloš Bogdanović

The post Kreativna samoubistva: Dani kada želite više od jednostavnog nestajanja appeared first on Kultur!Kokoška.

faf.rs

Tradicionalno, !Kokoška željno iščekuje da vidi domaća ostvarenja u selekciji festivala i ova godina nije razočarala. Laureat FAF-ove nagrade za životno dijelo i počasni gost festivala, Želimir Žilnik bio je i predmet velike retrospektive unutar koje je publika mogla pogledati veliki dio njegovog stvaralačkog opusa nastalog u toku više od 4o godina stvaralačkog rada. Izdvajamo njegov najnoviji film Najlepša zemlja na svetu koji je premijeru doživio upravo na FAF-u. Tipično za Žilnika, u pitanju je dokudrama, ali ovaj put smještena malo dalje od prostora nekadašnje Jugoslavije. U centru zbivanja su izbjeglice, iz bliskoistočnih i azijskih zemalja u Austriji, te njihovi pokušaji da se integrišu u zapadno društvo.

Naime, tematika koju Žilnik efikasno podcrtava jeste ne samo kulturološki aspekt i nemogućnost sažimanja različitih načina razmišljanja, ali i činjenica da je većina ovih ljudi primorana da dođe u Evropu, konstantno žaleći za otadžbinom i razaranjem koje je preživjela. Oni protiv svoje volje napuštaju svoje zemlje u pokušaju da izbjegnu esktremno siromaštvo ili sigurnu smrt, što savršeno oslikava najbolniji aspekt izbjegličke krize – najbolji mogući ishod za one koji prežive rat, pa zatim iscrpljujuće putovanje, jeste život građanina drugog reda i prisilno odricanje svoga jezika i kulture. Prisilna asimilacija se oslikava u velikim životnim odluka, ali i u sitnicama kao prilagođavanje na manje začinjenu, zapadnjačku verziju bliskoistočne hrane. Hibridni narativni stil koji je najveća jedinstvenost filma ujedno je i njegova najveća slabost. Glumci izgovaraju replike koje su Žilniku zaista rekli azilanti, ali ono po čemu je jedino jasno da nije u pitanju dokumentarac jeste ne baš sjajna gluma. Ipak, stvarne priče koje bivaju ispričane su isuviše pune duha i života, da bi ovo bila nepremostiva mana.

Izdvajamo i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara, film koji vam omogućava da posjetite Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru za cijenu jedne bioskopske ulaznice. Naime, krševiti predio između tri državne granice dočaran je duhovito, detaljno i precizno, ali i sa toliko pažnje i ljubavi da mnogo više liči na dokumentarac nego Najlepša zemlja na svetu. U pitanju je mali film o velikim stvarima, fokusiran na usamljene, dopadljive, pristupačne, obične ljude i svakodnevni život duboko podijeljenog predjela koji i dalje ne može da se oporavi od nedavne nasilne prošlosti. Iskustveno potvrđujemo da sasvim vjerno i savjesno opisuje pomenuti kraj i njegove stanovnike, kao i da je zabavan i krajnje informativan, naročito ako želite da saznate da li imate sportske sise. Sve u svemu, u pitanju je pametan i nadasve prijatan film koji prikazuje autentični Balkan onakvim kakav jeste, sa njegovim najboljim i najtužnijim dijelovima, a ne onakvim kakav se čini u balkanskim filmovima ili kakav ponekad uzalud priželjkujemo da jeste.

Granice kiše pod hercegovačkim suncem, izvor fotografije

Jedan od dva pobjednika ovogodišnjeg FAF-a i jedini film sa područja bivše Jugoslavije uvršten u selekciju kanskog festivala za 2018. je i prvi igrani film Ognjena Glavonića. Teret u priči pripada Vladi (odlični Leon Lučev), vozaču kamiona tokom NATO bombardovanja Srbije 1999, ali i cijelom jednom društvu na prekretnici ratova i običnim ljudima bolno zaglavljenim u tranziciji između burnog i nadasve krvavog 20-og vijeka i obećanja o novom milenijumu i novom, lakšem životu. Koristeći zemljane tonove, te atmosferično, prigušeno svijetlo (doduše, u par navrata toliko prigušeno da je oku naporno), Glavonić nas vodi kroz novim generacijama skroz nepoznatu Srbiju. Glavni zadatak za Vladu i za svakog gledaoca jeste pomirenje slavne istorije antifašističke borbe sa novijom, ne-baš-tako ponosnom, ali jednako bolnom nacionalnom prošlošću. Teret „izgubljenih“ generacija jeste nemogućnost svojatanja ponosne prošlosti bez prihvatanja one sramnije, naročito ako ni u jednoj nisu lično učestvovali. Zbog toga je najveća snaga filma  što Glavonić ne sudi svojim likovima, niti se bavi moralisanjem, već pita u kojoj mjeri je Vlada svako od nas ili, koliko nam je zapravo lako samozadovoljno i osuđujuće posmatrati druge u nama nezamislivoj situaciji.

Scena iz filma Teret Ognjena Glavonjića, izvor

Na površini, Teret je o ličnoj dilemi pojedinca suočenog sa ružnim istinama o sebi i drugima, lažima i samozavaravanjima na kojima opstaje društvo u stanju potpunog kolapsa, te granicama lične odgovornosti, bila ona jasno opipljiva ili samo percipirana. U pitanju je ipak prije film koji dovodi u pitanje mogućnost postojanja kolektivne krivice cijelog jednog naroda, poručujući da može postojati isključivo u vidu retroaktivnog pristanka kroz namjerno prećutkivanje, ali ne i u kontekstu kolektivne odgovornosti za donošenje ključnih odluka. U filmu, ali i na Balkanu devedestih, nezavisno od smrti i razaranja, nastavljaju se svakodnevni, banalni i mali životi, nasilje je dio svakodnevice, a zločin normalizovan, dopadalo nam se to ili ne.

Glavonićev rasplet je nedorečen do mjere da nekada nije jasna granica između otvorenog kraja i propuštene prilike, sa mnoštvom narativnih linija koje nikada ne dobijaju veće značenje ili bivaju u potpunosti nedovršene. Jasno je i da film najbolje funkcioniše kod već informisanih gledalaca koji nedvosmisleno znaju o kakvom se teretu zaista radi. Naravno, onima koje ne zanima da ovoj tematici daju pravu šansu, eksplicitnije ili preciznije postavljanje činjenica ne bi promijenilo mišljenje, što dokazuje i skoro pa agresivno ignorisanje Glavonićevog dokumentarca o istoj temi Dubina dva. !Kokoška se nada da će Teret doseći širu publiku kao važan, pametan i empatičan film, koji se u svakom trenutku trudi da bude fer i iskren, bez pribjegavanja manipulativnosti.

Scena iz Kradljivaca, režija: Hirokazu Koreeda, izvor Vogue

Publika (i !Kokoška) su (entuzijastično) ispratili i Kradljivce (The Shoplifters) – ovogodišnjeg kanskog pobjednika u režiji Hirokazu Koreede, kao i prvi izlet Ašgara Farhadija u Evropu sa Svi znaju, filmom koji je otvorio Kan, a zatvorio FAF. Iz Japana nam dolazi nekonvencionalna, šarmantna i topla porodična drama sa jakim društveno-političkim odjekom. Naime, Koreedini Kradljivci su slika drugačijeg Japana, priča o onima koje sistem ignoriše kada mu ne odgovaraju, tipu ljudi koje nikada ne bismo smatrali karakterističnim za društvo sinonimno sa disciplinom i prosperitetom. Prikazujući atipičnu porodičnu jedinicu na margini društva, Kradljivci istovremeno funkcionišu i kao iluminacija muka zaboravljene, zlonamjerno ignorisane društvene klase, komentar na račun moralnih standarda i rigidnih konvencija japanskog društva u kome je usamljenost problem na nivou epidemije, kao i meditacija o značenju porodice. Koreeda nikada ne posmatra svoje likove sa visine ili uz osudu, uspjevajući da napravi dirljiv, ali ne i sentimentalan, precizan i nadasve human film bez čak i doze snishodljivosti, zbog čega su Kradljivci zasluženo pokrali (haha) sve nagrade i srce (jednog dijela) redakcije.

„Havier, Penelope, selo pokraj Madrida” – ne zvuči toliko sjajno, ali dali smo šansu; Everybody Knows, režija Asghar Farhadi, izvor Variety

Sa druge strane, dvostruki Oskarovac iz Irana Ašgar Farhadi izmješta dobro poznate teme na manje poznat teren – doslovno, špansko selo u koje stižu famozni tandem Penelope Kruz i Havier Bardem. Ne, nisu ni Viki, ni Kristina ni Barselona, već prekipjele porodične tenzije ispod šljašteće površine, intrige, tajne ljubavi i izdaje. Farhadijev prvijenac na španskom jeziku sjajno oslikava živost i ljepotu Španije, te slično Kradljivcima, ispituje granice porodičnih odanosti, ali i mogućnost integracije autsajdera drugačije klasne situacije u već oformljenu porodičnu jedinku. Ono što „svi znaju” u filmu, znaćete i vi i bez pretjerano dobrih detektivskih vještina, ali to radnji ne oduzima na značaju, budući da je suštinski o novcu, njegovom destabilizacionom efektu, kao i razlikama između bogatstva i prestiža koji uveliko određuju društvene odnose, čak i među prijateljima.

Svi znaju je angažovan film o prećutkivanju, tajnama i odanostima, koji je zanimljiv i kada je mučan iako ne donosi ništa do sada neviđeno. To je i film koji posle gledanja frustrira, iako nije jasno da li je izvor frustracije nepravednost života ili Farhadijevog scenarija koji ne nudi dovoljno šansi za značajan razvoj likova. Kako god bilo, sumnjamo da će Farhadi i ponoviti uspijeh Razvoda i Trgovačkog putnika, što nas na spriječava da film preporučimo svim ljubiteljima napetih (iako nefokusiranih) porodičnih drama, ljubiteljima lika i djela slavnog režisera, te naročito ljubiteljima Španije i svega vezanog za nju.

Asako I i II, izvor filmstart.si

Za Asako smo čuli tokom ovogodišnjeg kanskog festivala, jer se ovaj film japanskog režisera Rjusukea Hamagučija našao među nominovanima za Zlatnu palmu. Radi se o adaptaciji romana spisateljice Tomoke Šibasaki, čija se glavna protagonistkinja zaljubljuje u dva mladića koji neverovatno liče. Međutim, iza sličnih lica njih dvojice se kriju posve drugačiji tipovi ličnosti. Asako (Erika Karata) se na početku filma nalazi u rodnoj Osaki, gde se upušta u vezu sa nestalnim Bakuom (Masahiro Higašide), koji će u jednom trenutku jednostavno nestati… Dve godine kasnije je u Tokiju, gde upoznaje uspešnog mladog marketara, Rjoheja, za koga isprva misli da je Baku. Misteriozna Asako ulazi u vezu s njim, godine prolaze i na korak su od braka, ali se Baku niotkuda ponovo pojavljuje i Asako će biti uzdrmana bujicom osećanja koja je tako dugo potiskivala.

Asako je, pored ostalog, odličan podsetnik na to koliko nestabilna ljudska priroda može biti. Tu je ona čuvena „s kim si – takav si“, ali i činjenica da je karakter svake osobe pod uticajem pet ljudi s kojima provodi najviše vremena. Hamaguči to odlično ističe kroz Asakine odnose s prijateljima, jer se neki od njih iznenada vraćaju u njen život, pored Bakua. Neki ljudi jednostavno ne mogu da prevaziđu određene događaje i osobe. Asako se nalazi u začaranom krugu neodlučnosti i seksualne privlačnosti; sigurne, ali pomalo dosadne svakodnevice i adrenalinske vožnje prouzrokovane neizvesnošću. Sad, sve to nije ništa novo i poenta je u aspektu koji ovaj film nudi. Budući da dolazi iz zemlje čija je kultura takva da podrazumeva suzdržanost, prisebnost i skromnost svake vrste – makar dok, znamo to, ne dođe vikend… – Asako se, kako odmiče, pretvara u priču o jednoj vrsti „produženog vikenda“. A dok je taj i takav vikend došao, morale su da proteknu godine…

Od Života među zvezdama smo imali zvezdana očekivanja, a izgleda da su se u to uzdali i programeri Festivala s obzirom na to da je ovaj film bio prikazivan u čak 14 termina. U režiji Kler Deni i sa glumcima kao što su Žilijet Binoš i Robert Patinson, koji se u poslednje vreme činio dosta probirljiv po pitanju uloga koje prihvata, i minimalističkim setingom, šta je moglo da pođe po zlu? Pa, skoro sve.

Oskudni sinopsis ovog filma koji možete naći na IMDb-u kaže „otac i ćerka se bore da prežive u svemiru gde žive u izolaciji” i jasno vas navodi da očekujete naučno-fantastični film po uzoru na recimo Mesec Dankana Džounsa. Međutim, ono što dobijete ima i elemente trilera, horora, erotike i čega sve ne, i to vrlo nespretno upakovano. Iako narativ nije linearan, nije teško ispratiti kako su pomenuti otac i ćerka, kao i ostatak ekipe završili u svemiru, ali ovaj zaplet i dalje nema nekog naročitog smisla. Likovi se malo igraju Interstellara i traže crne rupe, malo džektorensovski polude u izolaciji, a u pauzama imaju posebnu sobu za jebanje u kojoj zapravo vidimo desetak minuta masturbacije Žilijet Binoš. Monti (Patinson) i Černi (Andre Bendžamin) su jedini protagonisti koji se kroz ovo ludilo čine relativno pribranim, ali i njihove motivacije su podjednako nejasne kao kod ostalih uprkos flešbekovima na raniji život. Sav ovaj haos na okupu (jedva) drže samo minimalna i retro scenografija koju potpisuje Marko Bitner Roser kao i divna fotografija za koju je bio zadužen Jorik Le So (Samo ljubavnici opstaju, Rasprskavanje…). Za scenario su potpisana četiri imena, uključujući i Nika Lerda kao savetnika, ali su dijalozi i dalje bolno loši. Ostaje nam samo da se pitamo da li bi Zejdi Smit koja je takođe trebalo da bude uključena u pisanje možda predupredila ovu katastrofu.

Na pitanje “Kakvu repliku morate da smislite da na nju vidno krindžuje glumac iz Twilight-a?”, revnosno odgovara Claire Denis; High Life, izvor Film Inquiry

Sudeći po broju posetilaca na jedinoj regularnoj projekciji uprkos vremenu početka od 23:30, Klimaks Gaspara Noea je takođe bio jedva dočekan i kod nas. Film je snimljen na brzinu kako bi bio završen na vreme da bude prikazan u Kanu i sa tek pet strana scenarija, a rezultat koji smo dobili tako i izgleda. O pretencioznosti Klimaksa dosta vam govori da je kao sinopsis kada je film prikazivan u Kanu stajalo: „Rođenje i smrt su izuzetna iskustva. Život je samo prolazno zadovoljstvo”, a slični natpisi pojavljuju se i u samom filmu.

Radnja Klimaksa je sledeća: grupa plesača završava svoju poslednju probu nakon nekoliko dana boravka u školi u kojoj su vežbali koreografiju i odlučuje da proslavi žurkom. Ispostavlja se da je sangrija koju piju osim voćem začinjena i LSD-em i kreće njihov masovni loš trip dok se usput i međusobno optužuju ne znajući ko je sipao drogu u piće. Osim desetominutne (i zaista impresivno snimljene) koreografije na početku filma, sve ostalo je improvizovano i pomalo čak deluje kao da je Noe jedva čekao da stigne do dela kad svi pohisterišu jer su dijalozi koji tome prethode nevažni, a poneki i užasno naporni – u filmu koji traje 95 minuta postoji bar 15 minuta ispraznog dijaloga između dvojice likova oko toga koga bi od prisutnih i kako jebali. Sveukupno najviše podseća na neku kombinaciju Arđentove Suspirije i Un paso adelante na halucinogenim drogama. Iako reditelju i direktoru fotografije odajemo priznanje za rad sa kamerom, Klimaks bi mnogo bolje funkcionisao kao kratki film ili makar sa unapred napisanim dijalozima.

Gasparov vrhunac ili vrhunac nepotrebnosti?; Klimaks, režija Gaspar Noe, izvor

Iz ostatka programa izdvajamo dva nepogriješivo evropska slice-of-life filma. Mađarski Jedan dan posvećeno oslikava naizgled trivijalnu svakodnevicu jedne porodice na rasrksnici. Kao i u Teretu, dok se nečiji cijeli svijet raspada, život oko njega se nastavlja potpuno nezavisno; posao, djeca, časovi klavira i kurs jezika čekaju bez obzira na to da li nam je dan ili ne, agresivne vozače ne interesuje da li je razlog bilo čijeg rastrojstva što razmišljaju o ostavljanju muža, a večera se neće sama spremiti. U pitanju je suptilan i životan, ali i empatičan film o malim izdajama sa velikim posljedicama, o roditeljstvu i porodici, a pomalo i o tome kako nas roditelji neminovno barem pomalo sjebavaju, čak i kada ulažu nadljudske napore u odgoj svoje djece. Iz Grčke nam, sa druge strane, dolazi duhovit i pronicljiv film Zaposlena koji kroz prizmu grčkog društva usred nezapamćene krize oslikava patrijarhalnu balkansku kulturu i strogo zacrtane rodne uloge. Naša junakinja, po prvi put u 30 i nekoj godini ima posao, što je potpuno transformativno i oslobađajuće iskustvo za ženu koja nikada nije imala stvarnu nezavisnost. Nepobitna istina je da je ekonomsko osnaživanje u kapitalističkom sistemu najsigurniji način da žene steknu bilo kakvu autonomiju, budući da je ekonomska subjugacija vijekovima korišćena kao glavno sredstvo kontrole nad ženama. U pitanju su dva mala, ali itekako efektna filma o velikim i univerzalnim problemima, koje svako prepoznaje kao svoje.

FAF k’o FAF, originalan i zanimljiv, !Kokoška je zadovoljna. Vidimo se i dogodine!

The post Osvrt na FAF 2018: kradljivci, klimaksi i krahovi appeared first on Kultur!Kokoška.

Helboj: Na Tihom moru (Hellboy: Into the Silent Sea, izdavač Dark Horse), lani objavljen grafički roman, predstavlja kratak pogled preko ramena. Autor Helboja Majk Minjola je ovu priču umetnuo između dva pripovedačka luka ovog serijala. Ona tako hronološki dolazi nakon šestog trejda Helboj: Čudna odredišta, odnosno priče Ostrvo (srpski izdavač System Comics).

Helboj, dobroćudna Zver Apokalipse

Neobični demon crvene kože je jedan od stripskih junaka koji je prevalio dug put, otkako se pojavio 1993. godine. Minjola tvrdi kako na početku nije imao jasnu predstavu o tome kuda će ga pisanje odvesti, ali je, sa ove vremenske distance, obraćanje pažnje na detalje u ovom stripu-mozaiku uz rame s Gejmanovim Sendmenom. Helboj je, takođe, pomalo nalik Dilanu Dogu i Martiju Misteriji, sagama o istraživaču noćnih mora, odnosno detektivu nemogućeg – dvojici junaka bliskijih srpskim čitaocima. On je, pored ostalog, isprva predstavljen kao istraživač paranormalnog, a Minjola je Helbojevo poreklo otkrivao vrlo postupno.

(klik za veći prikaz)

Poput Dilana Doga Helboj je okružen užasom svih vrsta, svojevrsni je katalizator promena i star je preko tri stoleća. S druge strane, prisutnost nacista i arturijanskog nasleđa ga približavaju jednoj od glavnih narativnih niti u Martiju Misteriji. Sin demona i veštice, na Zemlju je prizvan potkraj Drugog svetskog rata i jedan je od rezultata Hitlerove opsesije okultnim (još jedan element koji Helboj deli s Martijem Misterijom!), odnosno pokušaja Trećeg rajha da volšebnim sredstvima preokrene tok rata u svoju korist. Relikvija koju su nacisti želeli je zapravo Helbojeva uvećana desnica: kamena Desna ruka prokletstva, neosetljiva na bol, koju u tuči koristi poput malja. Helbojev život i lutanja prikazana u serijalu se odvijaju kroz njegove pokušaje da pobegne od svoje sudbine – da svetu donese kraj, jer je on otelovljenje Zveri Apokalipse. Odgajio ga je jedan od ljudi koji su ga pronašli kao dečaka, profesor Trevor Brutenholm, a on i Helboj su dugo potom radili u Birou za paranormalna istraživanja i odbranu. Ova velika mitologija, stripski pandan Lavkraftovoj prozi, prožeta je i elementima slovenske, nordijske i keltske. Snimljena su i dva filma u režiji Giljerma del Tora, a Helboja je igrao Ron Perlman (Za 2019. se sprema reboot filmskog Helboja, a režija je poverena Nilu Maršalu, dok glavnu rolu tumači Dejvid Harbor).

Geri Đani, majstor linijskog grafičkog izraza

(klik za veći prikaz)

Helboj: Na Tihom moru je, scenaristički, omaž viktorijanskoj književnosti, ali i priča napisana da se u potpunosti poklopi sa afinitetima crtača Gerija Đanija. Makar i letimičan osvrt na njegove radove pokazuje da tema nije slučajno odabrana, pa Na Tihom moru predstavlja ne samo bitan deo, već gotovo logičan nastavak Đanijeve karijere ilustratora i strip-crtača, onoliko koliko je i deo Helbojeve životne priče.

Najprepoznatljivija, pa i osnovna Đanijeva stvaralačka karakteristika je detaljni, linijski crtež. On je Helboja nakratko poveo u potpuno drugačijem vizuelnom smeru od onog po kojem se svojevremeno izdvojio iz mora sličnih. Minjola je u početku i crtao i pisao strip, da bi kasnije crtež mahom preuzeo Dankan Fegredo, koji je verno pratio Minjolin svedeni stil. Oslanjajući se na moć kontrastne atmosfere Minjola je jedan od najpoznatijih sledbenika „škole“ velikana Miltona Kanifa. Kritičari sajta The A.V. Club su Minjolin uticaj na crtačku raznovrsnost u devetoj umetnosti opisali kao „nekontrolisano bujanje mašte, koje je njegov crtež činilo sve mračnijim, eksperimentalnijim i smelijim: apstraktne pozadine, gruba lica, prenaglašena anatomija i gusto, teskobno senčenje postali su njegov lični pečat“.

A koliko je sveden Minjolin grafički izraz vremenom postao, vidimo po njegovoj naslovnoj strani ovog grafičkog romana.

Nasuprot Minjolinom minimalizmu Đani je ovde zlokobnu atmosferu kreirao na svoj način, iako, kao i obično kada je reč o Helboju, nema mnogo teksta. Prema sopstvenim rečima, jedan od najboljih saveta je dobio tokom školovanja na Čikaškoj akademiji finih umetnosti – da se „sve što je bitno za linijski grafički izraz može shvatiti iz posmatranja Rembrantove grafike Isus leči bolesne. Premda je prošlo petnaest godina od diplomiranja dok nije počeo da crta stripove – period tokom kog se bavio ilustracijom – vremenom je sve došlo na svoje. Jedan od prvih zapaženijih radova je bila njegova stripska adaptacija čuvenog romana Žila Verna Dvadeset hiljada milja pod morem.

Rembrantovo delo, nastalo oko 1650. godine

Njegov autorski rad Red monstruma (The MonsterMen ili Corpus Monstrum) je izlazio kao dodatak sveskama (gle čuda!) Minjolinog Helboja. Zajedno sa scenaristom Arčijem Gudvinom je 1997. osvojio najprestižniju stripsku nagradu „Ajzner“ za najbolju kratku priču, deo kultne Betmen antologije Crno i belo. Karijera ilustratora i crtača sklonog klasičnom senzibilitetu ga je preporučila za najduži angažman u karijeri: crtanje najveće sage u devetoj umetnosti Princa Valijanta, u periodu 2004—2012. Sa scenaristom Markom Šulcom Đani je „podmladio“ junaka koji je gotovo sedam decenija bio poznat baš po tome što vremenom stari i osniva porodicu, unevši pritom brojne elemente epske fantastike. Pišući Valijanta Šulc se u mnogome oslanjao na palp nasleđe Roberta Irvina Hauarda, literarnog oca Konana Simerijanca, baš kao što je to Minjola činio sa lavkraftovskim motivima tokom rada na Helboju. Otuda se Đanijev rad na Helboju javlja kao „spiritualni nastavak“ njegovog rada na Valijantu, jer, kako sam kaže, Helboja „više vidi kao palp junaka, nego horor ikonu“. Na Tihom moru je, kada je o stripovima reč, barem zasada, Đanijev kreativni vrhunac.

Atmosfera kao pokretač radnje

Faze crtanja – olovka i tuš Gerija Đanija (klik za veći prikaz)

Helboj napušta ostrvo na kome je završio tokom dešavanja u Čudnim odredištima, samo da bi se našao na ukletom brodu. Veći deo ovog grafičkog romana provodi okovan za jarbol, dok posada smišlja šta da radi s njim; da ga proda nekom cirkusu, recimo… Međutim, iza toga se krije opsesivna potraga kapetana broda za jednim mitskim bićem. Sve to je prožeto neizostavnim sarkazmom glavnog junaka, a priča osmišljena tako da ipak bude rookies friendly.

Kapetan je žena, a znamo šta su moreplovci verovali o prisustvu žena na brodu… (klik za veći prikaz)

Odličan kolor Dejva Stjuarta nije nimalo narušio Đanijev istančani grafički izraz. Stjuart je poslu pristupio koristeći vrlo diskretnu paletu, jer atmosferu ovde ne kreira jak kontrast, kao kod Minjole, već gusto i oštro Đanijevo linijsko izražavanje. Koliko je on posvećen i detaljan kao crtač svedoči želja da se, nepunih godinu dana nakon što je objavljen, Na Tihom moru pojavi u još jednom izdanju. Ovoga puta, mali izdavač Flesk je odlučio da na povećanom formatu i u crno-beloj verziji objavi Đanijev rad kombinujući postavku olovkom i istuširan crtež, uz obilje dodataka i novu, oslikanu naslovnu stranu (Hellboy: Into the Silent Sea Studio Edition). Pored toga, usledila je (još jedna) nominacija  za nagradu „Ajzner“ i to za najboljeg crtača u prethodnoj godini. Otuda je ova priča o Helboju u 2018. bila još aktuelnija negoli po premijeri. Još, ovo malo putovanje kroz vreme, negde potkraj XIX veka, poslužilo je kao odličan primer toga kako osvežiti jedan dugovečni serijal. A kakav je ovo zapravo pastiš, zaokružimo time da Na Tihom moru ne počinje i završava se slučajno evociranjem Balade o starom mornaru Semjuela Tejlora Kolridža.

The post Helbojeva zastrašujuća plovidba appeared first on Kultur!Kokoška.

Nedaleko od Stokholma je 1932. godine otvorena u to vreme najveća psihijatrijska bolnica u Evropi. Jedna od najpoznatijih građevina projektovanih od strane arhitekte Karla Vestmana, Bekomberja je bila privremeni ili stalni dom hiljadama ljudi do 1995. kada je zatvorena i iz nje iseljeni poslednji pacijenti. Među pacijentima koji su boravili u Bekomberji našao se i otac švedske književnice Sare Stridsberg. Ova činjenica je možda deo njene motivacije za roman Bekomberja: Oda mojoj porodici, ali uprkos takvom podnaslovu ovo delo nije autobiografsko. Međutim, kao centralne likove romana Stridsbergova jeste odabrala oca i ćerku, pritom potpuno ogolivši ovaj odnos od sentimentalnosti, odlučujući se za često bolnu iskrenost.

Preuzeto sa kontrastizdavastvo.rs.

Nakon pokušaja samoubistva, Džim (Džimi Darling za prijatelje, a i ćerku) završava u psihijatrijskoj bolnici Bekomberja, misleći, kako kasnije kaže jednom od pacijenata, da će se tu kratko zadržati, ali na kraju ipak u njoj boravi nekoliko godina. O Džimu, njegovoj ženi Lune, drugim pacijentima, sebi i prvenstveno svom i Džimovom odnosu govori nam njegova ćerka Džeki. Priča je strukturisana nelinearno: vrlo kratka poglavlja predstavljaju epizode iz vremena Džimovog boravka u Bekomberji gde ga je Džeki redovno posećivala, kao i događaje koji nastupaju dvadesetak godina nakon njegovog izlaska iz bolnice. Sa pričom o ocu i ćerki isprepletana su poglavlja koja kazuju o kraju života poslednjeg pacijenta Bekomberje, Ulofa. S obzirom na to da je u bolnici proveo 63 godine, ceo svoj odrasli život, za Ulofa je ona istinski dom, a „spoljni svet“ jedna strašna nepoznanica s kojom on ne uspeva da se nosi. Čini se da ovime Stridsbergova zauzima jasan stav protiv naglog zatvaranja bolnice i izbegavanja odgovornosti prema ljudima koji su onda iz nje praktično izbačeni da se sami snađu u svetu koji ih je u Bekomberju i oterao.

U bolnici ne sme da bude lepše nego van nje.

Iako je Džeki narator u romanu, o njenom životu u periodu u kom nije viđala oca dobijamo samo vrlo šture informacije. Tokom njegovog boravka u bolnici, u početku mu u posetu Lune i Džeki dolaze zajedno, mada što zbog svojih brojnih avantura sa drugim ženama, što zbog alkoholizma, on i pre prijema u Bekomberju već neko vreme nije živeo sa ženom i ćerkom. Kasnije Džeki nastavlja da dolazi sama, i to vrlo često, devojčica, tek odskora tinejdžerka, kojoj više odgovara društvo depresivnog oca i drugih pacijenata nego recimo njenih vršnjaka. Ovo je verovatno pokušaj autorke da makar stanji, ako ne i izbriše liniju između „ludih“ i „zdravih“, jer nije li normalno da ćerka želi da provodi vreme sa svojim ocem pa makar to bilo i u psihijatrijskoj bolnici? Tim svojim čestim odlascima u Bekomberju Džeki se čudi tek mnogo kasnije u razgovoru sa majkom kada kao razlog navodi da je želela da Džima vrati Lune – uprkos tome što tada svakako Lune to nije želela. Ali verujući kako sama ne može nikoga da spasi, Džeki je verovatno imala potrebu da se osloni na majku, kao jedinu stabilnu osobu u svom životu, da će joj spasiti oca.

Sara Stridsberg kaže da ne želi da se farba kako bi izgledala mlađa nego što jeste. Preuzeto sa sydsvenskan.se.

I pored toga što se u Bekomberji osećala više kod kuće nego u kući u kojoj je živela sa majkom koja je često putovala, Džeki nije bila imuna na strah koji bolnica izazivala kod mnogih koji su živeli van njenih zidova. Međutim, ona je svesna da u samoj Bekomberji nema ničega čega se treba plašiti, njena bojazan potiče od potencijalne naslednosti Džimove bolesti. Njegova majka Vita ubila se nakon smrti svog muža (iako to nije bio uzrok, bila je nesrećna i dok je bio živ), a kako je i Džim oboleo od depresije, Džeki se plaši da će je i samu sustići takva sudbina. Ovaj strah je izraženiji kako postaje starija (naročito kada zatrudni i nada se da beba neće biti devojčica kako ne bi bila kao ona) i sve više razmišlja na koga od svojih roditelja više liči. Iako svoje stanje naziva tugom, a ne depresijom, i sama napetost zbog bojazni da se može razboleti za nju je veoma teška, gotovo da poželi da poludi, kako kaže, jer se tad više ne bi bojala da će do toga doći.

Valjda je to kao neka vrtoglavica, taj strah da ćeš pasti i da će te odvesti u noći, da ćeš postati nepoželjan.

Prazna soba u Bekomberji nakon što su iseljeni pacijenti, a pre nego što su na mestu bolnice izgrađeni stanovi. Preuzeto sa stockholmsfria.se.

Dok Džeki izostaje iz škole i zapostavlja majku („I ja sam bila usamljena, Džeki.“) kako bi provodila vreme sa ocem u bolnici, on je prema njoj brutalno iskren i neretko sebičan. Povremeno se u njegovom ophođenju da osetiti očinska nežnost, ali nikada nije sentimentalan. Džim stvara distancu između ćerke i sebe, međutim ne može ugušiti potrebu za njom i ona se onda manifestuje na sebične načine, kao kada od Džeki traži da prisustvuje njegovom samoubistvu. A uprkos tome što nikada nije uspela da nadglasa njegovu mrtvu majku, ona ne odustaje i uvek se odaziva Džimovim retkim pozivima, iako su kada odraste i dobije sopstveno dete žrtve koje podnosi zbog oca manje.

U prevodu na engleski jezik, Bekomberja je naslovljena kao Gravitacija ljubavi (što je ujedno i naslov jednog od delova romana), sintagma koja prenosi beznadežnost pokušaja da spasimo one koje volimo i nemogućnost da se tim pokušajima odupremo. Ipak, Stridsbergova ostavlja tračak (ako ne i više od toga) optimizma ne razdvajajući jasno svoje likove na „zdrave“ i „bolesne“, preplićući Džimovu beznadežnost sa Džekinom novopronađenom srećom u detetu koje sama odgaja.

Bekomberju, kao i romane Srećna Seli i Darling River, kod nas je objavila izdavačka kuća Kontrast.

The post Bekomberja: bolna gravitacija ljubavi appeared first on Kultur!Kokoška.

Jovan Bulj „diriguje” podno Albanije, preuzeto sa pinterest.com  

Portret

Najčuveniji saobraćajac koji je radio na prestoničkim ulicama rođen je 1939. godine. Jovan Bulj je završio policijsku školu u Sarajevu, a vojsku je služio u Beogradu kao gardista. Tu je i ostao pošto je primljen u Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova, gde je dobio posao u obezbeđenju. Brinuo se o bezbednosti najbitnijih ljudi u zemlji – Koče Popovića, Aleksandra Rankovića, pa i samog maršala Tita. Obezbeđivao je i najvažnije zgrade Jugoslavije – SIV, CK, SUP. Kada je unutar, u to vreme, tzv. milicije došlo do preraspodele i kada su se mnoge kolege penzionisale, Jovan je zatražio da ga premeste u saobraćajce. Nije naišao na odobravanje, jer su smatrali da je previše nizak, no on je to toliko želeo da su na kraju popustili.

Besprekorni kicoš, vitak, elegantan. Sav u belom, bele cipele. Zlatni širit [Ukrasna traka na uniformi, prim. uredn.] krasio mu je rukave, a zlatna dugmad, kao dukati ceo kostim. Šlem je bio poput onih koje nose engleski bobiji, sa značkom i visok, ispod kog se krio oštar pogled, a ispod gustih brkova razvlačio se širok osmeh. Dugačkim prstima prekrivenim belim rukavicama godinama je elegantno dirigovao vozačima. Nije voleo da deli kazne, smatrao je da lepa reč sve može rešiti, ali ipak, za najveće prestupnike imao je crnu listu. Šteta samo što se nekom magijom mimoišao sa takođe čuvenim beogradskim fantomom, koji je baš tih godina divljao Slavijom i ostalim beogradskim ulicama. Bio bi to sudar titana, da su se susreli milicajac u beloj uniformi i vozač u belom Poršeu. 

Bio je turistička atrakcija. Njegov posao je ličio na besplatno parče umetnosti, predstavu putujućeg pozorišta sa scenografijom na cesti. Imao je svoju publiku, koja se masovno okupljala na trotoarima kako bi uživala u njegovom performansu. Ali, i kako bi se hvalila gostima pričama o legendi svoga grada. Bulj je brao ovacije i aplauze, čak su mu prilazili i tražili autograme, a on je uvek rado izlazio u susret i potpisivao spremljene blokčiće. Neke dame volele su čak i da zaplešu s njim. Pošto je bio čovek lepih manira, uvek ih je pozdravljao sa „dobar dan”. Bio je najbolji baletski igrač među milicionerima i najbolji milicioner među baletskim igračima.

I kada je bila gužva, i kada je naizgled napeto, zračio je apsolutnim mirom, koji je isijavao iz belog mundira. Gotovo hipnotišući, takav spokoj prenosio je i na vozače, kojima bi u potpunosti odagnao nervozu, pa su uobičajane psovke iščezle i čuli su se samo aplauzi. To je proizilazilo iz zadovoljstva i njegove neizmerne ljubavi prema poslu koji je obavljao. Vitke ruke, lelujave smernice, izgledale su znatno duže na mestu gde se spajaju rukav i rukavica. Lakim potezima iz zglobova dirigovao je podno „Albanije”, pa su posmatrači s oboda trotoara uistinu sticali dojam da sede u udobnim crvenim stolicama Narodnog pozorišta i gledaju tačku prvaka baleta.

Svakako, uneo je mnogo energije i ljubavi u naizgled monoton i mehanički posao. Tu gde je on radio prestajalo je regulisanje saobraćaja, a počinjala umetnost. Njegovo radno vreme bilo je šestočasovno, a radno mesto na izlasku iz Terazijskog tunela, na Terazijama, kod robne kuće „Beograd” i raskrsnici kod „Londona”. Možda je zato i dobio poziv za odlazak u prestonicu Engleske.

Svetska faca

Na vrhuncu slave pozvan je od strane svojih londonskih kolega, te je bio gost saobraćajne policije grada i Britanske vazduhoplovne kompanije „BEA”. Zabeležena je anegdota kada je Jovana ugledala grupa zadivljenih engleskih hipika na Oxford street-u kako reguliše saobraćaj, a zatim rekla: „Ovo je najbolji dasa posle Elvisa Presley-a”.Često je krasio naslovnice „Ilustrovane politike”- prvog jugoslovenskog nedeljnika u boji . Preuzeto sa Kupindo.com

Na čuvenom Pikadili trgu u njihovom gradu zapanjio je vozače kojima je volan na desnoj strani, ali su se brzo navikli. Tamo je upoznao i kraljicu Elizabetu II, koja je napravila prijem u njegovu čast. Međutim, nije samo London bio fasciniran njegovim akrobacijama. Gostovao je i u drugim evropskim metropolama: zvali su ga u Rim, Berlin, Cirih, Pariz, Moskvu i Milano. Domaća gostovanja u gradovima jadranskog primorja su se podrazumevala. A bio je rado viđen gost na prijemima u gradskoj skupštini kod predsednika Tita.
Televizijski prilozi o njemu emitovani su na mnogim svetskim kanalima poput italijanskog „Rai Uno”, „TVD1”, našem „JRT-u”, a u jednom takvom odgovorio je na nekoliko pitanja novinaru i reporteru Branislavu Surutki. Strane televizije su neretko sinhronizovale video zapise njegovih nastupa sa Mocartovom muzikom.

Na svetskom prvenstvu u gracioznom regulisanju saobraćaja osvojio je treće mesto, a bio je i večiti drugoplasirani na evropskim takmičenjima. Eru evropskog srebra otpočeo je u Švajcarskoj, još šezdesetih. Big Ben je otkucao taj tren zenita Jovine slave. Preuzeto sa Telegraf.rs

Hobi(ji)

Kružile su glasine da je završio kurs baleta u Narodnom pozorištu – ali to je bila samo urbana legenda, koju je demantovala njegova supruga Eva. Voleo je glumu, bio je bivši glumac amaterskog teatra, što mu je pomoglo da na prestoničkim raskrsnicama glumi lepu pojavu u belom odelu, koja je ostavljala bez daha. Bavio se i sportom, fudbal mu je bio velika strast i igrao je za tim sekretarijata, a rekreativno je voleo i rukomet. Tako je održavao kondiciju koja mu je bila neophodna za posao, ali je i sam redovno posećivao sportske priredbe. Bio je vatreni navijač Partizana. Najviše je voleo Galića, Bobeka, Čajkovskog, a bio je i gost na svadbi slavnog golmana najdražeg tima – Ivana Ćurkovića, na stadionu JNA. Izdao je čak i muzičku singlicu za najveću ovdašnju diskografsku kuću „Jugoton”. Zvala se „Jovina balada” ili „Vozačima svima zdravo želim”. Na omotu u bojama omiljenog kluba nalazi se njegova fotografija sa malenom devojčicom na biciklu. I u samoj numeri postoji dijalog sa devojčicom Jasnom Janković. Ona peva: „Stani čika Jovane, pa mi nešto kaži, da li propis za trotinet važi?” A Jova odgovara: „Ako za vas svi znakovi vrede, propisi će lako da se srede”. A sve to prati ansambl Dragana Aleksandrića.

Omot Jovine „singlice” za „Jugoton” u bojama najdražeg kluba. Preuzeto sa Discogs.com

Bulj kao inspiracija

U mini serijalu „Mala istorija Srbije” koji se emitovao na TV Nova, naš proslavljeni glumac Lane Gutović je između ostalih održanih lekcija, držao kafansko predavanje i o Bulju. I to baš mladom poštaru, koji ga je podsetio na slavnog milicionera zato što je svoj posao radio sa puno ljubavi i kreativnosti.

Pisac Vladimir Arsenijević u sveobuhvatnom „Leksikonu YU mitologije” opisao ga je ovako: „Jovan Bulj je ujedno i Kandid naših dana. On je dobro znao da se najuzbudljivija igra odvija uvek na malom prostoru i da treba samo „okopavati” sopstvenu baštu… Ponekad, kada su saobraćajne gužve na beogradskim ulicama neverovatne, kada život ponajviše liči na hroptanje, kada ne znamo hoćemo li se ikada izvući iz svih sranja u koja smo tako jadno zapali, njegova bela senka kao da lebdi nad tužnim haosom dole, u svom najsvečanijem izdanju.”

Osim što je i sam otpevao pesmu, bio je i on inspiracija drugim muzičarima. Pesma koja nosi baš njegovo ime „Jovan Bulj” delo je pančevačkog alternativnog rok benda „Ljubičice”. Šesta je po redu na njihovom debi albumu snimljenom u studiju „Krokodil”. Tu autorsku pesmu premijerno su izveli na takmičenju demo bendova 2011. u Božidarcu i odneli su pobedu.

Inače, saobraćajna policija Beograda prošlog juna vratila je bele uniforme kao obavezan dres-kod svih saobraćajaca na najvećim gradskim raskrsnicama. To će im odsad biti radno odelo, ali samo u letnjim mesecima. Ovo je svojevrstan omaž čuvenom baletaskom igraču.

Zalazak

Široj javnosti nepoznat je razlog zbog koga je Bulj prerano penzionisan, kada je imao samo 41 godinu, ali po kuloarima jedni nagađaju da se propio, dok drugi kažu da su vlasti utvrdile da je više glumac nego saobraćajac, pa su ga premestili da prati vozove. Nakon što je šlem i rukavice okačio o klin, dugo je radio kao prodavac na trafici u bloku 70, pomažući supruzi Evi. A posle toga je radio i kao čuvar parkinga kod hotela Jugoslavija, na keju. Već kao star čovek, gostovao je u kultnoj emisiji Vanje Bulića „Crni biseri”. Spram života i slave koju je imao, završio je neslavno – zaboravljen i u bedi. Ovaj svet je napustio februara 2010. elegantno se otisnuvši u legendu belog grada.

Autor: Aleksa Ćelap

The post Graciozni saobraćajac appeared first on Kultur!Kokoška.

Zašto ovo nije snimljeno ranije?

Iz selekcije „Srbija i prijatelji” prvenstveno izdavajamo dugoočekivani film Miroslava Terzića po scenariju Elme Tataragić Šavovi koji je nakon više nego uspješne premijere u Berlinu konačno stigao i do domaće publike. U svom drugom dugometražnom igranom filmu, Terzić se bavi problemom koji je bio ispraćen  u domaćim medijima, ali ostao bez bilo kakvog rješenja,  slučajevima zloupotrebe službenih položaja za krađu i prodaju novorođenčati, prvenstveno u Srbiji, ali i u drugim bivšim jugoslovenskim republikama. U potpunosti zasnovan na priči jedne od porodica koje su kroz ovo prošle, film prati vlasnicu krojačke radnje Anu u potrazi za istinom o sinu koga je izgubila 18 godina ranije. Aninoj, kao i drugim porodicama, čiji se broj kreće između 500 i 2,000, rečeno da je njihova beba umrla po rođenju, bez da su ikada dobili uzrok smrti ili šansu da vide leš, izazivajući sumnju u vjerodostojnost ove verzije događaja.

Terzić postavlja narativ tako da ponekad nije u potpunosti jasno da li je glavna junakinja zaista žrtva zavjere na dobrom putu da je razotkrije, a ne samo skrhana majka u nemogućnosti da prihvati gubitak, budući da je cijeli sistem u pokušaju da prikrije svoje nedostatke predstavlja bezrazložno histeričnom i paranoinom, a članovi porodice čekaju da se „urazumi” i nastavi sa životom. Šavovi je prvenstveno portret jedne žene neumoljive u potrazi za istinom, u donkihotovskoj borbi protiv nefunkcionalnih, korumpiranih i prijetećih institucija koje ne samo da nisu voljne da je zaštite, već prikrivajući svoje zločine nastavljaju da viktimiziraju jednu porodicu na rubu kolapsa. Šavovi je saosjećajan i brutalno iskren, mučan i nekada tmuran, ali nikada sentimentalan,  i odlično odglumljen film, koji precizno svjedoči o naročito uznemirujućim sudbinama, zadržavajući određenu optimističnost, životnu neposrednosti i upornost zbog koje bezbrojne Ane opstaju, uporno i protiv svih, neumoljivo tražeći pravdu. Od nas svesrdna preporuka.

Marko Baćović, Snežana Bogdanović i Vesna Trivalić u filmu Miroslava Terzića, “Šavovi”, izvor IMDb

Među domaćim i regionalnim filmovima koji su na ovogodišnjem Festu privukli veliku pažnju našla se i Izbrisana, u režiji Mihe Macinija i Dušana Joksimovića. Film je adaptacija istoimenog romana čiji je Macini takođe autor, a koji je zasnovan na istinitom događaju. Naime, februara 1992. godine Slovenija je izbrisala 1,3% svoje populacije – ljude koji su rođeni u drugim republikama bivše Jugoslavije, a koje tada više nisu bile deo iste države. Glavna junakinja filma, Ana Jovanović (Judita Franković Brdar), za ovo saznaje tek kada dolazi u bolnicu radi porođaja i biva obaveštena da je nema u sistemu. Nakon što ode iz bolnice iako je tamo uveravaju da bi bilo bolje da ostane, pri čemu joj nije dozvoljeno sa sobom povesti svoju novorođenu ćerku, ona upada u verovatno najjeziviju birokratsku noćnu moru koju možete zamisliti. Kao da nije dovoljno strašno da vam država u kojoj ste odrasli oduzme lična dokumenta i ne priznaje vas za svoju državljanku, jedino rešenje koje vam nudi je da usred rata pitanje svog državljanstva rešavate u Srbiji u kojoj nikoga ne poznajete.

Judita Franković je neverovatno uverljiva u izražavanju besa izazvanog nemoći koji ophrvava nekoga u takvoj situaciji što vrlo  vešto kontrastira sa Aninom odlučnošću, nezavisnim duhom i snagom potrebnom jednoj samohranoj majci. Nasuprot Ani je Senad (Jernej Kogovšek), mladić rođen u Bosni koji se prema celoj situaciji odnosi mnogo pasivnije, a sudbina koja ga zadesi se možda može protumačiti i kao kazna za njegov nedostatak proaktivnosti. Kako smo na kraju filma obavešteni, u svetu je danas preko 600 000 ljudi koji imaju nerešeno pitanje državljansva – da je više Ana nego Senada, da li bi se radilo na rešenju ovog problema? U svakom slučaju se ne mogu kriviti ljudi koji se u ovakvoj situaciji nađu s obzirom na to da niko ne može da bira gde će se roditi – a mnogi ni gde će ostatak života provesti. Čućete nas da se žalimo kako se sve više filmova oslanja na istinite priče, ali priče kao što su Izbrisana i Šavovi je odavno trebalo da čujemo.

Judita Franković kao “Izbrisana” u filmu Mihe Mazzinija, izvor: film-center.si.

Prijateljica Slovenija

Ove godine smo pored Izbrisane gledali još dvije lične priče koje se dotiču strukturalnih i pravnih neadekvatnosti slovenačkog društva i njihovih posljedica po individue na društvenim marginama, ali i porodičnu jedinku, bila ona konvencionalna ili ne. Zajedno (Skupaj) režisera Marka Šantića i scenaristkinje Irene Svetek, projekat produciran od strane slovenačke Radiotelevizije nastao nakon propalog referenduma o istospolnom braku u Sloveniji iz 2015, realistično i saosjećajno govori o roditeljstvu iz ugla istospolnog para – Luke i Mateja koji zajednički odgajaju Matejevu biološku kćerku Miju. Njihov mirni, skladni život biva u potpunosti okrenut nakon Matejeve iznenadne smrti, kada postaje jasan stepen društvene izolovanosti njihove porodične jedinke već sada svedene na dvoje ljudi koji u očima zakona nisu ni u kakvom srodstvu. Luka i Mija žele nastaviti svoj dosadašnji život i ostati zajedno, što bi bilo zakonski moguće nakon pokretanja postupka za usvajanje, ali na scenu stupaju drugi rođaci koji na osnovu krvne veze polažu zakonska prava na starateljstvo, ali i na preminulog, iako su sa porodicom toliko bliski da ili nisu uopšte razgovarali ili godinama nisu znali za Lukino postojanje, niti njegovu stvarnu ulogu.

Šantićeva kamera pomno prati protagoniste, otkrivajući mnogo o njima preko gestova i mikroespresija, ali i kadrova njihovog okruženja, oslikavajući unutrašnji život i umjetnički senzibilitet centralnog lika, pozorišnog glumca Luke (šarmantni Primož Bezjak). Zajedno se na efektan način bavi temama koje su u regionalnom filmskom stvaralaštvu radikalne zbog toga koliko su rijetko obrađivane. Ono suštinski samo prati promjene u javnom mijenju koje nisu pretjerano brze, što vidimo po teškoćama koje likovi u filmu imaju sa svojim okruženjem, kao i po rezultatima referenduma, ali se čini da slovenačka javnost, za razliku od svih susjednih, polako sazrijeva za teme koja je po dugoj balkanskoj tradiciji stavljana pod tepih pod izgovorom fokusiranja na neke „važnije”, koje takođe ne bivaju rješene.

Primož Bezjak i Nađa Debeljak u “Together” (Skupaj), izvor: rtvslo.si.

Nekima od tih neriješenih tema bavi se Darko Štante u svom rediteljskom prvijencu Posledice. Po profesiji socijalni radnik, Štante za mjesto radnje uzima popravni dom sličan onima u kojima je u karijeri radio, baveći se temama vezanim za seksualnost, muškost, delikvenciju, društvenu i porodičnu odgovornost, te vršnjačke pritiske i nasilje, u okruženju gdje nijedna nije primarna, već samo faktor unutar šireg socijalnog ekosistema i potencijalni strateški instrument. Problematični Andrej (sjajni Matej Zemljič, dobitnik glumačke nagrade ovogodišnjeg festivala), ima probleme sa samokontrolom i razuzdanim ponašanjem, kojima ne pomažu dileme o seksualnosti, niti krajnje nekompetentni roditelji koji su dobronamjerni, ali mlaki i rezignirani do mjere da jedva čekaju da ga prebace u tuđe ruke. Andrej u popravni dom ulazi kao problematičan mladić sa relativno uobičajenim problemima i određenim moralnim kodeksom, da bi se u specifičnom hipermaskulinom, izolovanom mikrosistemu zasnovanom na jasnoj hijerarhiji koja počiva na dokazivanjima muškosti i snage pomoću nasilja, pretvorio u kriminalca i nepredvidljivog nasilnika.

Film svojim „školski” zaokruženim scenariom i dosljednom režijom efikasno podcrtava tezu da je Andrej, iako individualno odgovoran za svoja ponašanja, suštinski iznevjeren od strane svoje porodice i čitavog sistema, koji su ga ostavili na nemilost instituciji u kojoj vaspitači nemaju nikakav autoritet, dopuštajući da im se pred očima problematični mladići sa velikim potencijalom za društvenu reintegraciju pod lošim uticajima pretvaraju u ozbiljne prestupnike. U skladu sa nazivom, eskalaciju djela prati i eskalacija u posljedicama, naročito u prisustvu Žileta – glavnog lidera ekipe i već iskusnog kriminalca koji proračunato upravlja drugima preko sistema ucjena, nagrada, fizičke prinude ili čak emocionalnih i seksualnih manipulacija. Posledice je film koji i zbog tematike kojom se bavi, kao i načina na koji to radi, precizno, dosljedno se pridržavajući estetike socijalnog realizma, ne snebivajući se od toga da prikaže homoseksualne scene ili nasilje, značajan za ne samo Sloveniju već i cijeli region, prijeteći da postane prelomni film jedne kinematografije.

Hari Poter i zatvorenik iz popravnog doma ili “Posledice”, režija: Darko Štante, izvor.

Prerano i prekasno odrastanje?

Film koji je dobio značajnu pažnju od publike ali i organizaciono-promotivnog tima festivala je Reži Koste Đorđevića. Na premijeri smo zatekli punu Kombank dvoranu i publiku entuzijastičnu da vide nešto što se predstavljalo kao autentičan prikaz neobičnog dana u životu jedne beogradske tinejdžerke. Ipak, iako se bavi jako relevantnim temama vezanim za mlade generacije ogrezle u beznađe i nasilje, podcrtavajući neke korektne poruke, Reži pati od čudne kombinacije prevelike i nedovoljne samosvjesti – istovremeno se preozbiljno shvata na nivou svojih ambicija i motivacija, a nedovoljno ozbiljno na nivou pojedinačnih kreativnih odluka, ponekad djelujući blago amaterski na način koji nema veze sa budžetskim nedostacima. Iako pohvalna zbog svoje hrabrosti, rediteljska odluka da film bude sniman iz samo nekoliko izuzetno dugih kadrova, ispunjava svoju najrundamentarniju svrhu da gledaoca nasilno gurne na mjesto protagonistkinje, ali nauštrb glumačkih izvedbi, narativne strukture, a nekad čak i estetske upečatljivosti.

Kod glumačke ekipe se vidi potencijal u potpunosti prigušen fragmentiranim scenarijom i razočaravajućim dijalogom koji se oslanja na najmanje zajedničke sadržioce svakodnevnog jezika, uz ekscesivne psovke i dosta usiljenog humora. Ostavljamo prostora za mogućnost da autorka recenzije nije shvatila svu autentičnost i iznijansiranost filma jer nije iz Beograda, ali onaj Beograd koji je u Reži prikazan djeluje kao autsajderski pokušaj onih koji su van strogog centra proveli otprilike podjednako vremena kao i autorka, da na silu prikažu slijed događaja prikazan u filmu kao realističan za bilo kog gradskog tinejdžera, što je vrlo teško povjerovati, ako znamo koliko njihove okolnosti variraju u odnosu na to u kom kraju odrastaju. Vidjeli smo dovoljno da prepoznamo evidentan trud i talenat cijele ekipe, ali i da pričekamo sledeće ostvarenje da damo iskrenu preporuku.

Tihana Lazović u Aleksi, hrvatske debitantkinje Barbare Vekarić, izvor IMDb.

Kao uspjeliji pokušaj u coming-of-age tradiciji nezavisnog filma izdvajamo hrvatsko-srpsku produkciju Aleksi, rediteljski debi mlade Barbare Vekarić. Aleksi je suštinski o razmaženoj i hirovitoj djevojci kojoj klasno privilegovani položaj omogućava da bude tinejdžerka do 28. godine, dajući komentar o izgubljenoj generaciji tkzv. milenijalaca koji su kao i protagonistkinja zaglavili u perpetualnoj adolescenciji, između preziranja rodne zemlje i težnje za nečim boljim i daljim, ali bez ikakve jasne ideje o tome šta ono predstavlja. Aleksi je umjetnica koja ne stvara umjetnost, mlada žena koja se preselila u inostranstvu da radi i studira, ali nema pravi posao niti završava fakultet, plaha, šarmantna i emocionalno nezrela, zaglavljena između boljeg i zanimljivijeg života vani i finansijskog komfora i familijarnosti kuće. Aleksi na neki način skreće pažnju na sve mlade koji su iz nužde prije nego iz hira napuštali Balkan time što je sasvim drugačija od njih u svim poljima, što je čini izuzetkom kome se lako smijati. To je i najbolji način da se ovom filmu pristupi. U pitanju je zabavan, pitak i samouvjeren režiserski debi sa uvjerljivom glumom, predivnim kadrovima jadranskog primorja i „glatkim”, iako u nekom momentu previše naprasitim scenarijom, koji svjedoči o potencijalnoj promjeni paradigme u balkanskoj kinematografiji i okretanja ka „lakšim” i savremenijim, ali zbog toga ne i manje bitnim temama i o sazrijevanju mlade autorke od koje se dosta može očekivati.

Poslednji Srbin u Hrvatskoj

Hristina Popović i ostali (novo)Srbi, izvor

Na kraju, ali sudeći prema reakcijama publike ne i manje bitno, na FEST-u smo premijerno gledali najnoviji uradak Predraga Ličine – suludu političku satiru upakovani u žanrovsku komediju o zombi apokalipsi Poslednji Srbin u Hrvatskoj. Uz dosta omaža kralju omaža Edgaru Rajtu, Ličina uspijeva da napravi uradak sasvim jedinstven za region, koji ne samo signalizuje povratak (ili ipak rođenje?) žanrovskog filma na Balkan, već i povratak satire na velika vrata. Čini se da je Predrag Ličina pronašao dosljedan način da bude politički korektan tako što će, vrlo pravedno, biti potpuno politički nekorektan prema svima, što uglavnom dobro funkcioniše kao kreativna odluka, čineći ovaj film efektnom, inteligentnom i hrabrom političkom satirom koja nikome ne dozvoljava da prođe neokrznuto. Iako tonski ujednačen, Poslednji Srbin nije uvijek podjednako na nivou zadatka, tako da neke ideje i šale uspijevaju odlično, a neke i ne baš, čineći se poprilično anahronistično i bezbroj puta viđeno, naročito u poređenju za ostatkom filma koji je potpuna suprotnost tome. Sve u svemu, Poslednji Srbin je prilično ohrabrujući i uspješan pokušaj koji će sigurno gledaocu pružiti zabavu (što svjedoči činjenica da je određen dio dijaloga bilo teško čuti zbog preglasnog smijeha publike), a možda ga i potakne na razmišljanje i ozbiljnu samorefleksiju. Ako je za to potrebno malo zažmiriti na neke propuste, smatramo da nije sasvim neopravdano.

Autorke: Tamara Tica i Milica Joksimović

The post PosFESTum br. 1: Srbija i prijatelji appeared first on Kultur!Kokoška.

Lik i delo muzičarke Kriste Bel se uglavnom povezuju sa rediteljem Dejvidom Linčom, budući da su dugogodišnji saradnici. Upoznali su se 1999. godine posredstvom zajedničkih poznanika koji su smatrali da su komplementarni kao umetnici, što se višegodišnjom saradnjom pokazalo kao potpuno tačno. Kada uzmete u obzir njen fizički izgled shvatićete da ona zaista izgleda kao ženski lik iz Linčovog univerzuma, sa svojom dugom tamnom kosom i retro odeždama iz četrdesetih godina prošlog veka. Takođe, postoji nešto natprirodno, vanzemaljsko i celestijalno u vezi sa njenom pojavom – nije neobično što je Linč smatra svojom muzom i učenicom.  

Kultur!Kokoška: Započela si karijeru kao pevačica benda 8 1/2 Souvenirs (naziv inspirisan Felinijevim filmom), a pretprošle godine si glumila u trećoj sezoni kultne serije Twin Peaks: The Return. Na koji način se muzika i gluma prepliću u tvom stvaralaštvu?

Krista Bel: Smatram da se ova dva medija imaju mnogo dodirnih tačaka. Za oba vam je potreban snažan osećaj za tajming, koji je umetniku neophodan da bi najefektivnije preneo željenu emociju. Što se više stopite sa ulogom, gluma je besprekornija; što se više izgubim u pesmi, mogu dublje da uvučem publiku sa sobom. Ali u oba slučaja se mora održavati kontrola. I dalje morate biti svesni parametara kojima ste izloženi kad se bavite ovom umetnošću, morate imati na umu kamere ili mikrofone. Ovaj ples je veoma sličan u oba oblika umetnosti. Ali velika razlika u televizijskom (glumačkom) nastupu i nastupu uživo jeste da nemate mogućnost da uradite „rez“ i počnete ispočetka. Kada sam na bini sa svojim kolegama muzičarima, nema bekstva, nema povratka, uronjeni ste u iskustvo i publika je sa vama. Dubine koje se mogu dostići u takvoj visceralnoj razmeni su neizmerne.

K!K: U vezi sa prethodnim pitanjem, šta bi izdvojila kao najveće izazove u muzici, a šta u glumi?

KB: A, da. Iskreno, nemam mnogo iskustva sa glumom na televiziji ili filmu. Kada sam bila veoma mlada, glumila sam u pozorištu, ali to je bilo sasvim drugačije. Za ulogu u Tvin Piksu, najteže mi je bilo da se izborim sa svojim neiskustvom, kao i to što nisam znala kako da najbolje iskoristim priliku koja mi je pružena, niti osnovna pravila ponašanja u struci. Pošto je to bila tako dobro podmazana produkcija, a Dejvid [Linč] je imao toliko posla za kratko vreme, nikada nisam imala priliku da pogledam snimke svojih scena i učim iz njih. Ukratko, Tvin Piks je za mene bio škola glume. Što je prilično ludo.
U muzici, moj najveći izazov je sa industrijskim i poslovnim aspektom. Ovi aspekti mi oduzimaju mnogo pažnje i volela bih da mogu više vremena da posvetim samoj umetnosti.

Izvor: promo

K!K: Iako tvoja muzika nije tačno žanrovski određena, opisuje se kao transcendentalni dream-pop. Da li smatraš da je to adekvatan opis?

KB: To mi apsolutno odgovara. Sviđa mi se i termin noir pop. Kada se izvučemo iz osnovnih žanrova i upadnemo u kreativnije podžanrove, mislim da je naziv kojim neko odluči da zove neku određenu muziku istovremeno i proizvod njegovih ličnih filtera i afiniteta.

K!K: Da li postoji korelacija između duhovnog praktikovanja transcendentalne meditacije kojom se baviš i muzičkog stvaralaštva?

KB: Korelacija je u tome da praksa TM povećava moju sposobnost za jasnoću, produktivnost i kreativnost. Tako da mi ovo pomaže u svim stvarima u životu, apsolutno uključujući i umetničke poduhvate.

Temi Preston (Krista Bel) i Gordon Kol (Dejvid Linč) u sceni iz Tvin Piksa. Izvor: Showtime

Veoma je neobično i istovremeno fascinantno da je Kristina prva ozbiljnija televizijska uloga bila u briljantnoj trećoj sezoni kultne serije Twin Peaks: The Return. Razgovarali smo sa njom o izazovima koje sa sobom muzika i gluma nose kao umetnosti, kao i o ulozi Tamare Preston koju je tumačila.

K!K: Uloga Tamare Preston koju si tumačila je jedan od najzanimljivijih ženskih likova u Tvin Piksu – MIT odlikašica, studentkinja generacije na FBI akademiji, koja se pridružuje „Blue Rose“ istrazi. Njen lik takođe postaje suštinski važan u knjizi Marka Frosta, The Final Dossier. Da li si osećala veliku odgovornost tokom igranja ove uloge zbog očekivanja publike i kritike?

KB: Da. Osećala sam ogromnu odgovornost prema ljubiteljima serije da proniknem u lik Temi; osećala sam da je ona dostojno pojačanje „Blue Rose operativnoj grupi“. Sličnosti sa mojim ličnim napretkom, razvojem i rastom, koji su bili potrebni za ulogu, odražavaju se i u Teminoj istrajnosti i odlučnosti da bude izvrsna agentkinja i arhivistkinja. Obe smo davale sve od sebe, bez zadrški, bez prečica. Obe smo razumele težinu i značaj odgovornosti i nijedna od nas to nije olako shvatila.

Temi i Albert Rozenfild (Migel Ferer) u ozbiljnom razgovoru. Izvor: Showtime

K!K: Na prošlogodišnjem EP-u Chrysta Bell si objavila pesmu „Blue Rose“, na čijem omotu se i nalazi plava ruža. Na tvom ličnom blogu smo pročitali kako je ona povezana sa tvojim uspomenama, ali i sa širim kontekstom Tvin Piks univerzuma. Osim snažnog simbolizma, misliš li da je plava ruža zaista nešto neuhvatljivo i nedokučivo?

KB: Neuhvatljivost i nedokučivost su upravo osobine koje ukazuju da bi nešto moglo biti vredno istraživanja, tako da ne znam da li se ta dva pojma mogu razdvojiti. A kada simbolizmu poklonimo toliko naše pažnje, simbol postoji na nekom nivou, čak i ako dimenzija na kojoj postoji nije fizička. Plava ruža, kao vizualizacija u mom umu, podjednako je stvarna kao i nešto što niče iz zemlje, ali zauzima daleko veći prostor u mojoj mašti. Toliki simbolički naboj joj pruža jedan naročito slastan spoj aspekata, uključujući i nepostojanje.

K!K: Teme u tvojim pesmama su opsesija, izgubljenost, ljubav; tvoje pesme se često opisuju kao pune tenzije i mračne atmosfere. Gde pronalaziš nadahnuće?

KB: To su koncepti koji me najviše zbunjuju i/ili fasciniraju, tako da kao umetnica pokušavam da od njih napravim neki smisao i odam im počast time što stvaram muziku o njima.

K!K: U tvojoj poetici i nastupima možemo da primetimo uticaj i inspiraciju nekolicine umetnika, a i sama si više puta odgovarala na pitanje ko su ti uzori. Ali kakvu muziku slušaš u slobodno vreme?

KB: Umetnici koje trenutno obožavam su Rosalia, Joseph of Mercury, Moses Sumney, Thalia Whack.

K!K: Imamo utisak da je kamerni ambijent savršen za tvoje nastupe. Klupski prostor, (ne)obavezne crvene zavese, duvanski dim, intimnost čine atmosferu jedinstvenom – i mislimo da bolje prenose svu senzualnost tvojih nastupa. Da li se vodiš sličnim osećajem kada biraš gde ćeš nastupati i koliko su koncerti na velikim binama drugačiji?

KB: Obožavam da nastupam van koncertnih prostora. U velikoj meri prepuštam odabir lokacije Sudbini i svojim agentima. Svaki prostor ima svoju osobenost, koja postaje značajan deo nastupa. Moje lično iskustvo, kao izvođača koji namerava da se poveže sa publikom, jeste da su manji prostori sa film-noir atmosferom (crvene somotske zavese i dekor su uvek plus), u kojima mogu da vidim lica publike koja stoji, često veliki činioci atmosfere.

Omot albuma Feels Like Love.

K!K: Tvoj novi album, Feels Like Love, izlazi 5. aprila, nekoliko dana nakon tvog drugog koncerta u Beogradu. Svakako se nadamo da ćemo neke stvari uhvatiti uživo pre nego što ih čujemo na ploči, ali reci nam nešto o albumu unapred.

KB: Apsolutno ćete čuti novu ploču na svirci, kao i muziku sa svih mojih drugih albuma. Ova muzika je veoma snažna i neke pesme se kreću ka teritoriji koja bi se prikladnije opisala kao post-pank ili novi talas, ali uvek ima i snolikosti u dobroj meri – izgleda da je to u mojoj DNK. Čak eksperimentišem i sa nekim mračnim diskom. Ove pesme su neverovatno zabavne za sviranje uživo. Na probama sam sa bendom i postoje trenuci kada se samo pogledamo, široko otvorenih očiju, i shvatimo koliko se svi ložimo na ovu muziku. Osećaj je neverovatan. Ako su bar upola zabavne za gledanje i slušanje koliko su za sviranje (što nameravam da budu!), biće ovo ubitačan nastup.

Krista Bel će održati svoj drugi beogradski koncert sa pratećim bendom u utorak, 2. aprila od 21.00, u Jazz kantini Lisabon (Čavketov prolaz, Kombank dvorana), u organizaciji Paralel festivala.

U petak, 29. marta od 21.00, u susret koncertu, na istom mestu, biće upriličen Lynch Party, veče posvećeno muzici iz filmova Dejvida Linča. Ulaz je slobodan.

.

Autori teksta: Biljana Milanović i Pavle Pavičić

The post Krista Bel: ljubav, izazovi, i plave ruže appeared first on Kultur!Kokoška.

Zemlja meda prati Hatidže koja živi bez struje i vode u nepristupačnim predelima Centralne Makedonije sama sa majkom Nazife o kojoj se brine, baveći se pritom pčelarstvom. Film otvaraju široki totali brdovitog pejzaža kroz koje Hatidže prolazi, ne bi li stigla do košnice koja je skrivena u steni. Dok je posmatramo kako se spretno kreće kozjim putevima i kasnije brižljivo sklanja kamen sa košnice i vadi saće, pretpostavljamo da će ovaj film biti meditativno putovanje kroz odnos jedne žene i prirode sa kojom živi u skladu. Ubrzo se ravnoteža koju Hatidže održava između sebe, svojih pčela i majke narušava dolaskom nomadske zajednice. Devetočlana porodica i krdo stoke koje su doveli sa sobom postaju njihovi prvi susedi. Hatidže dočekuje svoje komšije i sa njima se zbližava, pokušavajući sa njima da živi u harmoniji, kao što je to do sad radila i sa ostatkom svog okruženja, tako da kad i oni odluče da krenu da gaje pčele i prave med, ona im pomaže oko toga. Međutim, konflikti nastaju kad Husein, otac u porodici, počne svojim pristupom, koji je orijentisan na profit, da ugrožava i svoje i njene kolonije.

Ovakav zaokret ka autentičnoj priči o životu i odnosima koji se stvaraju, kao i raznim konfliktima i duhovitim situacijama koje pretpostavljaju je postavljen u skladnom kontrastu sa segmentima filma koji prikazuju Hatidže i ćutljivu prirodu i njihov zajednički nesmetani tok.

Svi akteri u filmu su vrlo prirodni pred kamerom i dramaturgija njihovih odnosa je toliko razvijena i vešto uhvaćena da na trenutke zaboravimo da je u pitanju dokumentarni film. Tom utisku doprinosi i činjenica da je film snimljen bez voice-overa i bez ispovesti likova u kameru. Scene u kojima vidimo dečaka kako porađa tele, Hatidže kako majci previja rane, decu koja se igraju u prašini ili Huseina kako popušta pod pritiskom u pregovorima oko prodaje meda, predstavljaju delove slagalice koja čini da se gledalac oseti kao da prisustvuje spretno izrežiranom stvarnom životu. Fotografija, za koju su snimatelji Fejmi Daut i Samir Ljuma, dobili i nagradu na Sundance-u, apsolutno hipnotiše bilo da je predmet slike nepregledni pejzaž, roj pčela koji kao da leti oko posmatrača ili rembrantovska scena u kojoj Hatidže hrani svoju majku u skučenom i mračnom prostoru njihove kuće. Rezovi su britki u svakom smislu te reči, pa se često vezuju po principu ironije, humora i kauzalnosti koje nekad impliciraju i karmu.

Protagonistkinju vidimo u više različitih konteksata i u svakom od njih prepoznajemo istu nit brižnosti, bilo da je ona upućena pčelama, bolesnoj majci ili komšijama u trenutku kad deli tajne pčelarskog zanata ne bi li im pomogla. Njena polisa „pola meni, pola njima“ koja se prvenstveno odnosi na saće koje pravično raspodeljuje između sebe i svojih kolonija, izgleda da funkcioniše i na svakom drugom polju u njenom životu. Ovaj film ima snažan podtekst svesti o okruženju koji se manifestuje pre svega kroz lepotu koju ta svest podrazumeva – bilo da je ona prikazana kroz delikatno umeće pravljenja meda koje nikoga ne ostavlja oštećenim ili kroz brigu o ljudima koji nas okružuju, čak i ako je ta briga nekad neuzvraćena. Hatidže predstavlja atipičnog snažnog ženskog aktera, koji se razlikuje od konotacija koji taj pojam najčešće nosi u neoliberalnom sistemu u kom živimo, a koje podrazumevaju ženu koja grize svoj put do vrha korporativne lestvice, baveći se mirijadom drugih aktivnosti paralelno. Njena snaga se pre svega ogleda u njenom kapacitetu za nežnost i pravičnost prema sebi i svemu oko sebe koji joj omogućava da stvara i pronalazi lepotu u najrazličitijim životnim okolnostima.

Autorka recenzije: Dunja Nešović

The post Zemlja meda – lepota i snaga brižnosti appeared first on Kultur!Kokoška.

Postoji festival u Beogradu koji je uspeo da spoji dve stvari za koje ljude zabole ćoše: studente i pozorište. Međutim, uprkos tom nesrećnom tematskom izboru, on se ove godine približava na korak od svog 15. jubilarnog održavanja i iz godine u godinu pokazuje ambicije da postane veći i ozbiljniji.

14. Festival internacionalnog studentskog teatra (FIST) održaće se ove godine od 10. do 17. maja na različitim lokacijama. U iščekivanju sutrašnje predstave Sol na rane po tekstu Tee Matanović, koja je u produkciji festivala i otvara festival u Zvezdara teatru, porazgovarali smo sa autorskom ekipom predstave, kao i predstavnicom organizacije celog festivala.

Sa nama su mladi pozorišni profesionalci u nastajanju Rastislav Ćopić (reditelj predstave), Vida Davidović (dramaturg predstave) i Marija Kovačević (PR festivala).

K!K: Tekst na kome radite prvi put je odabran preko regionalnog konkursa za dramu. Znam da si bio uključen u proces odabira. Reci nam nešto o tome kako je on izgledao?

Rastislav: Na konkurs nam je stiglo dvadesetak predložaka, što je sasvim solidan odziv. Na osnovu ovog uzorka stekao sam utisak da se mladi dramski pisci pretežno bave formom i stilom pričanja priče nego samom pričom i temom. Sa druge strane, možda je problem dvosmeran: potrebni su i novi reditelji koji imaju senzibilitet da postavljaju nove vrste dramaturgije.

Što se tiče izbora, bilo je nekoliko kriterijuma kojima smo se vodili; prvi je odgovor na ovogodišnju temu festivala (samospoznaja), zatim izvodljivost inscenacije u odnosu na sredstva i ostvarivanje međunarodne saradnje sa drugim fakultetima u regionu. Kada smo propustili sve kroz ove filtere, ostao je tekst „Sol na rane“.

K!K: Kažite nam nešto o samom tekstu. O čemu govori?

Vida: U pitanju je jedan komad fragmentarne strukture, na momente patetičan, na momente tradicionalan i realističan. Moglo bi se reći da „Sol na rane“ je jedna dijagnostika porodičnih odnosa, uvid u patologiju porodičnog funkcionisanja, jer se bavi porodicom i njenim članovima koji svi ulaze u uvrnute odnose i sami po sebi su dosta psihološki pomjereni (naročito lik majke).

Ja, ipak, više mislim da je ovo komad o kulturi sjećanja i sjećanjima kao takvim. Koliko je bitno sjećati se stvari ili je zaboravljanje bolja i manje sukobna opcija? Da li nas sjećanje vječno muči ili nam pruža morbidno zadovoljstvo? Da li postoji oproštaj, ako je sjećanje na tuđi grijeh suviše jako? U podnaslovu teksta piše „drama za nadopunjavanje“. To je, zapravo, to. Imaš sjećanje na nešto, onda ga doradiš, preuveličaš, nadopuniš i oko nečega što možda u tom trenutku i nije bilo toliko grozno napraviš neviđenu „dramu“. I onda se pitaš šta je sjećanje i koliko je pouzdano. Ili se posvađaš sa dragim ljudima i ne razgovaraš sa njima godinama.

K!K: Ovo je druga predstava koju režiraš. Kako ti izgleda ovaj proces, sad kad imaš pređašnje iskustvo rada na predstavi koja je ušla na repertoar pozorišta? [Pošto Gvožđe u Ateljeu 212]

Rastislav: Svaki put je specifično i uzbudljivo. Za mladog reditelja je bitno da radi što više da bi se učio kroz praksu. Tek sam na početku, tako da koristim priliku da učim iz procesa u proces.

K!K: Koji su vam bili najveći izazovi u adaptaciji i postavljanju teksta?

Vida: Naći sukob (smeh). Ne, ozbiljno, u tekstu su (voljom spisateljice) izostavljeni svi bitniji sukobni momenti: sukob brata i sestre ne vidimo, kao ni dokumentarac koji je pokretač dramske radnje. Takav je komad, lirski, na neki vrlo udaljen način po tematici koju tretira, govori nam ono „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo, oba su možda prisutna u vremenu budućem, a vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom“. Kada govorimo o prošlosti, traču, pričama, fabrikovanim mišljenjima, sjećanjima, onda možda i nema prostora za sukobe, jer smo svi u iluzijama i tu nema istine i čvrste paradigme koja bi dovela do kulminacije.

Zato smo to malo zaoštravali, htjeli smo da ljutina, ogorčenost glavnih junaka oko naizgled trivijalne stvari dođe do izražaja i da se na neki način vidi da je u njihovom svijetu i u svijetu njihovih sjećanja i tumačenja to zaista nešto bitno.

K!K: Prelazimo na tebe, Marija. Pojasni nam ovogodišnju temu festivala – „samospoznaja“.

Marija: Svake godine generacija koja radi FIST ima slobodu da odabere temu svog festivala. Tema se uglavnom bira tako što se prepozna neki problem koji svakodnevno srećemo u svojoj okolini. Do sada su teme FIST-a obuhvatale probleme sa kojima sa srećemo svakodnevno u Srbiji, a koje su vezane za opšte stanje u društvu. Mi smo kao problem definisali, u suštini, sami sebe. Zanemarivanje, potiskivanje i nedovoljni uvid u unutrašnje procese pojedinca: emocije, preispitivanje i pitanje identiteta. Samospoznaja predstavlja brigu o sebi i svom mentalnom zdravlju kroz introspekciju i suočavanje sa samim sobom.

K!K: Šta je ono novo što FIST nudi ove godine, a šta je ono što utvrđuje kao svoju tradiciju posle ovih 14 godina?

Marija: Ovogodišnji FIST je napravio iskorak po pitanju sadržaja i programa. FIST 14 traje nedelju dana, što je svakako bio izazov za nas u produkcionom smislu.

S obzirom da je ono što je motivisalo sam nastanak festivala jačanje saradnje kako između studenata FDU, tako i regionalne studentske saradnje, ove godine smo po prvi put sproveli i regionalni konkurs za dramski tekst koji je osnova za ovogodišnju FIST produkciju. Za pobednički tekst odabran je dramski tekst „Sol na rane“ koji potpisuje autorka Tea Matanović, studentkinja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Takođe, prateći i edukativni programi poput FIST LAB-a i DRAMA QUEEN-a imaju za cilj da razviju međusobnu toleranciju i prihvatanje različitosti.

Proces kreiranja FIST-a nije samo produkcioni izazov. Specifičan je po tome što ga svake godine radi nova generacija u skladu sa svojim senzibilitetom i interesovanjima. Iz godine u godinu, mogu slobodno da kažem, festival raste i biva sve vidljiviji kod publike, a samim tim postaje veći izazov za svaku narednu generaciju koja će ga organizovati. FIST nama kao studentima mnogo znači da utvrdimo znanje koje smo kroz četiri godine stekli u oblasti produkcije, pomaže nam da sazrimo u profesionalnom smislu.

Program

Svi programi su besplatni. Živela studentarija!

Selekciju glavnog takmičarskog programa ove godine čini jedanaest studentskih predstava koje su nastale u okviru pozorišnih akademija iz Velike Britanije, Italije, Slovačke,  Rusije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Pored glavnog programa, tu su i radionice i predstave za decu (u programu je i premijerno izvođenje predstave Leto kad sam naučila da letim po tekstu Jasminke Petrović, u režiji Patrika Lazića i adaptaciji Ivone Janjić).

Evo, dakle, programa u celosti:

14. FIST – program

Petak, 10. maj – Zvezdara teatar
20.00… Sol na rane – FIST produkcija, svečano otvaranje

Subota, 11. maj – BDP
Snaga deci / Power to the children – Academy of Theatre, Radio, Film and Television, Ljubljana

Nedelja, 12. maj – SKC
18.00… Antigona – Akademija umjetnosti iz Banja Luke

Nedelja, 12. maj – Dom omladine Beograda
21.00… Gejevi u svemiru – University of Roehampton

Ponedeljak, 13. maj – Bitef teatar
18.00… Dijete od pijeska – Akademija umetnosti iz Splita

Ponedeljak, 13. maj – JDP
20.30… Elektra – Akademija izvođačkih umetnosti iz Sarajeva

Utorak, 14. maj – Narodno pozorište
18.00… Ona je samo došla telefonirati – ADU Zagreb

Utorak, 14. maj – Pozorište na Terazijama
21.00… Mala šuma – Akademija umetnosti iz Banske Bistrice

Sreda, 15. maj – UK „Vuk Karadžić“
18.00… Eskorijal – Studentski teatar iz Jekaterinburga

Sreda, 15. maj – Bitef teatar
21.00… I don’t care – Piccola Compagnia Impertinente iz Fođe

Četvrtak, 16. maj – DKSG
18.00… Shakespeare Tribute Band – Akademija umetnosti Novi Sad

Petak, 17. maj – FDU, Scena „Mata Milošević“
20.00… Leons i Lena – FDU

Prateći program „Drama Queen“
Ovaj program sastoji se od više programskih celina sa fokusom na radionice, tokom kojih će polaznici u saradnji sa svojim mentorima, poznatim srpskim dreg kraljicama, izgraditi svoje dreg identitete na osnovu motiva iz istorije pozorišta i drame, koje će prezentovati na završnom performansu i izložbi.

UK „Stari grad“
4, 10, 11, 12. maj… radionice
23. maj (19.00) – 30. maj… otvaranje izložbe „Frasma Queens of FIST“

Dom omladine Beograda
16. maj (21.00)… Završni Drama Queens performans

FISTić

U okviru FIST festivala i ove godine od 12. do 14. maja u Pozorištu lutaka „Pinokio“ biće održan dečiji pozorišni festival FISTić. Biće održane sledeće predstave:

• Nedelja, 12. maj (18.00) Leto kad sam naučila da letim
• Ponedeljak, 13. maj (11.00) Bela bajka
• Utorak, 14. maj (11.00) Lekcija
• Utorak, 14. maj (18.00) Nisam ja

Radionice

Pored glavnog programa, FIST neguje i razvija svoje edukativne sadržaje koji će se ove godine većinski sprovoditi u okviru FIST LAB programa, za čije će se potrebe izgraditi montažni objekat na Trgu Nikole Pašića.

Tamo će se tokom sedmodnevnog trajanja festivala održavati interaktivne radionice i predavanja iz oblasti dramskih umetnosti, kao i peroformansi.

Edukativni program će činiti i radioničarski program „Dreg sistem“ koji povezuje pitanja identiteta i pozorišta baveći se dreg umetnošću.

The post Osolimo sebi rane na FIST-u appeared first on Kultur!Kokoška.

U programu ovogodišnjeg Beldocs festivala našao se i jedan zanimljiv projekat autora Igora Bezinovića. O Igorovom filmu Kratki izlet pisali smo kada je bio prikazan na Pančevačkom filmskom festivalu, a sada smo dobili priliku da sa njim popričamo o Kartolinama – serijalu od dvanaest petominutnih portreta malih mesta širom Hrvatske, predstavljenih u formi pseudo-dokumentaraca u kojima naratori govore dijalektima ili jezicima specifičnim za te regije.

K!K: Ćao, Igore! Reci nam za početak kako si došao na ideju za Kartoline?

IB: Geneza tog projekta je dosta neobična. Kartolinu koja je sad prva u seriji sam snimio 2013. u sklopu radionice Vizura Aperta u Momjanu i nazvao je Cartolina de Momjan 2 – kao da sam znao da će nekad nastati ova prva pet godina kasnije (zapravo sam bez nekog razloga dodao to 2). Prikazivao sam je na festivalima i na jednom festivalu u Italiji mi je neki čovjek rekao kako bi bilo super da se napravi cijela serija Kartolina, da se na sličan način predstave razna mjesta, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Ostalo mi je to kao ideja, ali sam se bavio drugim projektima, a onda je bio raspisan natječaj na HRT-u da žele nekakve kratke forme. Meni je onda to palo na pamet, nabrojao sam neka mjesta u Hrvatskoj za koja sam znao da se u njima govori dijalektima ili stranim jezicima i eto onda smo prošli na tom natječaju i dobili lovu za 12 epizoda.

K!K: Znači nasumično si birao mesta u kojima ćete snimati?

IB: Ne potpuno nasumično, ali ni potpuno precizno – pitao sam kolegicu koja predaje dijalektologiju da mi preporuči mjesta. Ona mi je dala nekakav popis s kojeg sam uzeo par mjesta, par izbacio. Zapravo mi je bila ideja pokriti sve regije Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, i različite strane jezike i dijalekte. Devet epizoda je na hrvatskim dijalektima, jedna na talijanskom, jedna na mađarskom i jedna je na vlaškom.

K!K: Zašto ti je bilo važno da naratori govore baš tim dijalektima?

IB: To je bila osnova cijelog projekta, nije uopće bila opcija da oni ne pričaju dijalektima. Moj glavni politički motiv je bio taj da se svi ti dijalekti nazivaju dijalektima hrvatskog jezika – a nijedan govornik hrvatskog ih zapravo ne može razumjeti osim ljudi iz te regije. Bilo mi je zanimljivo raditi na hrvatskoj televiziji nešto što je na hrvatskom jeziku, titlovano na standardni jezik, dok su u isto vrijeme bosanski, srpski ili crnogorski tobože drugi jezici iako ih standardni govornik hrvatskog može normalno razumjeti, za razliku od tih dijalekata.

K!K: A da li misliš da, s obzirom na formu mockumentary-ja u kojoj je snimano, ti dijalekti možda doprinose tome da bude komičnije?

IB: Pa mislim da da, kada sam pričao sa ljudima uglavnom im je bilo zanimljivo i komično upravo to što ne razumiju – neke riječi su im poznate i razumiju ih, ali kontekst ne, pa onda tek kad pročitaju tekst se to dodatno razumije. Generalno, neke epizode jesu pseudo-dokumentarci, Momjan na primjer ima baš izmišljene podatke, a neke su dokumentarci u toj najobičnijoj formi – kao što je epizoda u Šušnjevici. Iako je stilizirano, sve je faktografski ispričano. 

K!K: Koliko misliš da Kartoline imaju potencijal da budu nešto što će se šire razumeti – ne zbog dijalekata i jezika, već zbog tema kojima se bave?

IB: E pa to ne znam – činjenica da ovo igra na Beldocs-u i na ostalim filmskim festivalima je meni iznenađenje. Ja sam to radio za hrvatsku publiku, ali ova prva epizoda recimo, Cartolina de Momjan, je bila na festivalu u Trstu i ona valjda ima nešto univerzalno, ali mi je potpuno neočekivano bilo da će festivali postati zainteresirani za prikazivanje svih 12 epizoda u komadu, jer one uopće nisu ni zamišljene da budu kao film od sat vremena. To je bilo zahvaljujući festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani – pitali su me da li imam nešto novo, ja sam im rekao da imam nekakvu seriju i onda su oni predložili da to u paketu tako prikažu i funkcioniralo je.

K!K: Kako su reagovali meštani kada biste došli i rekli im šta želite da snimate?

IB: Ja sam režirao tri epizode, pa mogu o njima govoriti preciznije. Samo da napomenem, ostale epizode su radili Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Ivana Pipal, Ante Zlatko Stolica i Darovan Tušek. U Momjanu, kada je napravljena Cartolina de Momjan 2, ljudi su bili oduševljeni odmah kad su je vidjeli i dobili smo prvu nagradu tamo na festivalu, to mi je bila velika motivacija da taj film dalje prikazujem. Protagonist iz Šušnjevice recimo, Josip Pepo Glavina, je bio baš uzbuđen oko toga da će biti na televiziji i tražio je da mu najavim kada će to biti. Zvao me je kad je bila projekcija da mi čestita i kaže da je oduševljen, a pošto mu je pas koji se isto pojavljuje u toj epizodi u međuvremenu umro, bilo mu je jako drago da ga vidi na televiziji, baš je sladak. Na Susku je zapravo bilo teško naći govornika koji bi preveo na susački dijalekt, pa smo to napravili uz pomoć jednog mještana i učiteljice u osnovnoj školi. Za ostale epizode ne znam kako su ljudi reagirali, ali da bi snimio ovaj tip serije, moraš naći nekog odande tko će kužiti šta ti točno radiš i htjeti to pročitati.

K!K: Nekako se istovremeno čini da bi ovaj koncept mogao biti protumačen kao antinacionalistički, a s druge strane je jako simpatično kako predstavljate svu tu raznolikost Hrvatske, pa da li misliš da bi te dve stvari mogle biti kontradiktorne jedna drugoj?

IB: Ne mislim da taj politički moment mora biti militantan ili posebno agresivan – očito je da mi svi koji smo radili na Kartolinama nemamo baš najbolje stavove o konceptu države kao takve i da je ideja regionalizama i nekakvih lokalnih posebnosti nešto što nam je puno bliskije od nacionalne države. Kužim na šta ciljaš, ali mislim da to nije kontradiktorno – mislim da se razumijevanje važnosti raznolikih kultura na teritoriju jedne države uspješnije postiže ako su ljudima koji gledaju tu seriju ti protagonisti simpatični, nego ako se eksplicitno iznose politički stavovi koji mislim da svakako isplivaju kroz film.

K!K: Deluje kao da ste u Kartolinama ismejali ceo koncept turističkih reklama kakve viđamo u svim državama u regionu, pa me zanima kako misliš da se menja kultura putovanja sada kada se čini da je jedna od najvažnijih stvari kada se otputuje negde da imaš fotke za društvene mreže?

IB: Super mi je to pitanje iz par razloga. Ja kada sam to radio, zapravo uopće nisam pomislio na taj turistički aspekt, kad sam koncipirao seriju. Onda smo nedavno prijavili film na jedan festival u Hrvatskoj, Dani hrvatskog filma, i oni su nam sugerirali da ga prijavimo u kategoriji namjenskog filma. Ja to u početku nisam shvatio jer iako očito nije sasvim ni dokumentarni film, a ni fikcija, nije mi padalo na pamet da će neko to protumačiti kao filmove koji su rađeni u nekakvu turističku svrhu. Užasno mi je zanimljivo tretirati to kao neki oblik turističkog filma o nekim mjestima koja nisu toliko poznata. Mislim da će većina gledatelja znati samo za Bol, a onda stiže razočaranje kad vidiš da je Bol sniman po zimi i da nema turista, tako da je taj antituristički moment naglašen. Jako mi je zabavno da se ljudima predstavi Hrvatska preko tako nekih mjesta koja inače nikad ne bi posjetili i da značaj nekom praktički proizvoljnom mjestu i pokaže da ono ima nekakav svoj zasebni identitet. Još jedna anegdota – ja inače treniram judo i pričao sam frendu sa treninga šta trenutno radim na šta je on rekao kako ide u Istru i eto posjetit će Momjan. Potpuno random – kao eto to je na televiziji tako da je okej da se ode i u Momjan.

K!K: S obzirom na to da ste prvo snimali video, pa onda pisali i snimali tekst, kako je izgledao taj proces kada od hrpe snimljenog materijala treba da napraviš nekakvu priču?

IB: Princip je bio takav da dođemo u to mjesto i provedemo tu jedan ili dva dana, tako da tu i nemaš zapravo puno mogućnosti – što u jednom Prezidu snimiti? Onda ideš okolo i snimiš sve što možeš snimiti, svaku kuću, svaki zid, sve što ti izgleda simpatično i potencijalno zanimljivo. Nismo snimali intervjue sa ljudima, što onda isto jako skraćuje posao. Tako da skupiš taj neki niz bizarnosti i nekakvih zanimljivih kadrova i kad dođeš doma posložiš ih u nekakvu imaginarnu priču – mislim da je kreativno gledano zapravo najteže bilo napisati taj tekst. Onda kada imaš tekst, montiranje je kratko, samo pratiš slikom to što tekst kaže.

K!K: Da li misliš da mockumentary kao forma više pripada dokumentaristici ili fikciji?

IB: Pa ima više vrsta tih mockumentary-ja ili pseudo-dokumentaraca – mockumentary-jem konkretno ja nazivam nešto što je namjerna parodija dokumentarne forme, kada uzimaš izjave od nekih ljudi koji se onda prave kao da ti govore nešto u dokumentarnoj formi. Imam i nekih hibridnih radova gdje je to puno više fikcija, gdje je samo stil snimanja dokumentaristički, a priča fikcijska. Ovisi od vrste do vrste.

K!K: A kada naiđeš na neku priču koja ti je zanimljiva, kako odlučiš da li bi o tome snimio dokumentarac ili fikciju koja je zasnovana na istinitoj priči?

IB: Pa taj kreativni proces kod mene, a mislim i kod većine drugih autora, ne ide na taj način da prvo nađeš temu, a onda promišljaš koja bi bila forma. Kada dobijem ideju za film, istovremeno mi se formulira i forma i sadržaj. Kada bi mi neko zadao na televiziji da moram napraviti dokumentarac na određenu temu, to mi je onda okej, onda bih razmislio kako ću tome pristupiti, ali inače kada mi padne na pamet priča, to je jer mi padne na pamet nekakva forma, što bih radio na tu temu.

K!K: Da li bi nam za kraj rekao koji su ti budući projekti?

IB: Idući projekt će biti gotov kroz mjesec dana, nadam se, a radim na njemu već pet godina, što je najdulje da sam ikad radio na nekom projektu. Biće kratkometražni film i radim na njemu sa Ivanom Pipal, jednom od koautorica Kartolina, ona je animatorica i ilustratorica, i radimo sa jednim srpskim glumcem, Đorđem Brankovićem. On glumi čovjeka koji na smetlištu pronalazi mikro-kazetu i pratimo njegov tok svijesti nakon što je pronašao tu kazetu – to je animirano-igrano-dokumentarni film. Drugi projekt je isto dugoročni, projekt o mom rodnom gradu, Rijeci. Nakon Prvog svjetskog rata nije se znalo da li će pripasti Italiji ili Hrvatskoj, pa je tu situaciju iskoristio talijanski pjesnik Gabriele D’Anuncio koji je sa 2000 odmetnutih vojnika osvojio Rijeku i tamo ostao 16 mjeseci. Radimo jedan arhivski dokumentarac o toj mini-državi koja je postojala u tom periodu. 

Obavezno pogledajte Kartoline, a o drugim Igorovim projektima možete čitati na njegovom sajtu: igorbezinovic.net.

The post O (pseudo)dokumentarcima i hrvatskim jezicima: intervju sa Igorom Bezinovićem appeared first on Kultur!Kokoška.

Izvor: fest.rs

Glavni takmičarski program

Ove godine, Argentina je ispoštovala sve ljubitelje latinoameričke kinematografije, ali i telenovelističkih dramaturških rješenja, sa dva ne baš slična ali jednako sumanuta ostvarenja. Dugo najavljivani Crni anđeo je osebujan film specifičnog duha i vrlo misteriozne atmosfere koji konstantno drži pažnju, uprkos nekim upitnim scenarističkim odlukama. Naime, sama radnja je nekada toliko suluda da može biti samo istinita, što je sjajna uvertira za spoznaju da je film zaista zasnovan na istinitim događajima i vrlo istinitim ljudima. Uz nekoliko jako uspješnih scena i prilično jakih glavnih uloga, radi se o filmu zbog koga vam neće biti žao potrošenog vremena, ali vjerovatno neće izazvati niti previše intenzivnu introspekciju. Sa druge strane, Spokoj Pabla Trapera, ima mnogo više obrta, raspleta, zapleta i motivacija dobro poznatih fanovima Televise, uključujući i direktan citat „Muérete, hijo de puta” blizak svim polaznicima njihove jezičke škole. U pitanju je portret jedne potpuno disfukncionalne porodične jedinke, koji ima sve što treba jednom dobrom filmu – jake dijaloge, dobru glumu, upečatljivu fotografiju, kao i strukturu koja drži pažnju – ali mu nedostaju bolja motivacija likova, čiji su postupci nekada sasvim neopravdani i nesuvislo dramatični. Iako su neke osnovne veze vrlo jasno podcrtane, cjelokupni rasplet odlazi svuda, osim „u sridu”, što ponekada ostavlja utisak prenaglašene provokativnosti, koja kao da je sama sebi svrha. Ipak, u pitanju je intrigantan uradak koji sigurno nećete lako zaboraviti – možda iz dobrih, ali prije iz loših razloga.

Beogradski pobednik za najbolji film glavnog takmičarskog programa ove godine je dodeljen Divljni, rediteljskom prvencu Pola Dejnoa. Uprkos nazivu, film je uglavnom mirna priča o raspadu jedne porodice iz ugla njenog najmlađeg člana. Meki fokus fotografije doprinosi istovremeno melanholičnoj i toploj atmosferi filma i ovaj vizuelni aspekt kao i vrlo uverljiva gluma mladog, ali ne i neiskusnog, Eda Oksenbolda drže pažnju čak i kada se čini da priča pomalo sporo napreduje. Divljna nam je pružila ono što smo i očekivali, dok je sasvim suprotan slučaj sa Brushalterom Vajta Helmera. Sa internacionalnom glumačkom ekipom koja tokom celog trajanja filma ne progovori ni reč i Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi, ovaj film ima simpatičnu premisu, ali nedostatak dijaloga deluje isforsirano, a gluma pantomimična. Osim toga, humor je vrlo banalan, pa ne ostaje mnogo toga što bi se uopšte moglo pohvaliti u filmu.

Jedan od filmova koji su na nas ostavili najjači utisak je Kapernaum rediteljke Nadin Labaki smešten u najsiromašnije krajeve Libana. Mada se povremeno može činiti da je autorka preterala sa mukama kroz koje prolazi glavni lik zbog potrebe da govori o različitim socijalnim problemima, od siromaštva i nebrige o deci do pedofilije i trgovine ljudima, film ipak deluje vrlo realistično. Iako ne uvek naročito eksplicitan, kroz celo trajanje je jako mučan i ostavlja tek tračak optimizma na samom kraju, a najveće divljenje izaziva Zain Al Rafea koji tumači istoimenog glavnog lika. Izdvajamo i  Fabriku Grigorija Bikova, najruskiji film koji ste na Fest-u mogli pogledati već duže vrijeme – da ne čujete zvuk, po blatnjavoj paleti boja, hladnoj atmosferi i sveobuhvatnoj depresivnosti, pogodili biste zemlju porijekla u prvih 5 minuta. Naime, u pitanju je drama socijalnog realizma maskirana u dinamičan i kompaktan politički triler, koji podcrtava poruke jako važne za današnje rusko društvo i ostavlja gorak ukusu u ustima. Od Kokoške, dvije snažne preporuke.

Fenomenalni Zain al Rafeea u slamovima Bejruta, “Kapernaum” Nadin Labaki, izvor

FEST Gala

U okviru FEST Gala selekcije prikazani su neki od ovogodišnjih kandidata za Oskare (o većini smo naširoko pričali u okviru jedne epizode Kultur!Kajgane u februaru) među kojima se našao i Šapat ulice – Redžina King osvojila je Oskara za sporednu žensku ulogu u ovom filmu. Nakon uspeha Mesečine, novi film Barija Dženkinsa opravdano je izazvao visoka očekivanja, ali daleko od toga da je naša očekivanja ispunio. U Šapatu ulice Dženkins svoje glumce režira kao da su u pozorištu i ne preza od predugačkih statičnih scena koje niti pokreću radnju niti pokreću gledaoca na bilo kakvo razmišljanje osim o tome kada li će se ovaj predosadni film konačno završiti.

Pre nego što pređemo na pozitivne utiske – još jedno veliko razočaranje je Suspiria Luke Gvadanjina. Nakon Rasprskavanja, Gvadanjino se ponovo odlučio na rimejk i to ni manje ni više nego jednog od najpopularnijih kultnih horora sedamdesetih. Originalna Suspiria Darija Arđenta i pored zavidnog statusa svakako ima svoje mane, pa je prostora za poboljšanje bilo. Međutim, Gvadanjino odlučuje da priču zakomplikuje – ne do neshvatljivosti, ali do toga da postaje presmešna. Tildi Svinton daje tri uloge, jedna od njih je dr Klemperer kog Svintonova glumi gotovo parodično uz iskarikiran „starački” glas, a i Dakotu Džonson kao Suzi Banion, naivnu devojku iz Ohaja, je vrlo teško shvatiti ozbiljno.

U domenu političke „biopic” drame imamo dva dobra primjera. Kao fanovima prošlog filma Adama Mekeja,  od Čovjeka iz sjenke od početka smo prilično očekivali. Naime, Mekej je i dalje kritičan prema američkoj spoljnoj politici i možda ljući nego ikada, što ovaj film čini prijatnim iskustvom. O izuzetno neprijatnoj osobi i još neprijatnijim događajima govori iskreno, hrabro  duhovito, što je uvijek plus. Mali problem je to što je Mekej, čini se, iscrpio arsenal kreativnih forica da politički materijal učini manje suhoparnim, što dovodi do nekih rješenja koja djeluju više kao  trik, nego opravdane scenarističke odluke. Pored Mekeja, Sorentino se vraća u punom sjaju, objašnjavajući Džou Rajtu kako se prave „bajopksi” o poznatima, a možda i Skorsezeu kako opravdati tzv. cinema of excess. Oni je Čovjek iz sjenke u univerzumu u kome mu ne trebaju trikovi da zadrži pažnju, Najtamniji čas bez gnusne manipulativnosti i Vuk sa Vol Strita koji sve svoje kreativne odluke zna da opravda. Iako je očito da su dva igrana filma (Loro 1 i Loro 2) spojena u jedan po tome što dvije cjeline filma nisu prečvrsto povezana, trajanje od dva i po sata preleti, a može se reći da konstantno potenciranje pomalo eksploativne golotinje i ekcesa na kraju služi nekoj svrsi, ističući važne poruke o moći, politici i manipulaciji. Gluma je sjajna, kao i sva vizuelna rješenje i montaža, a odobravamo i muzičke izbore. Sve u svemu, odličan povratak velikana od koga se uvijek mnogo očekuje.

FEST47

2.5h Murakamija na kub, “Izgaranje” po istoimenoj priči Haruki Murakamija, izvor IMDB

Na FEST-u ove godine, i film koji je više murakamijevski od samog Murakamija – Izgaranje južnokorejskog režisera Li Čang-Dong-a. U neskromnih 148 minuta trajanja, Čang prioritizuje atmosferu iznad priče, što ovaj film čini dosta boljim retrospektivno, nego tokom samog trajanja. Raspleti i zaključci su ostavljeni prilično nedorečeni, što je zapravo i najveći kvalitet Izgaranja – može se tumačiti kao misterija, komentar o krizi muškosti na primjeru mladog, nedorečenog i sasvim neupečatljivog milenijalca, i idealu „manic pixie dream girl”, priča o klasnoj borbi i anksioznosti klasne neadekvatnosti a la Veliki Getsbi,  ili pak klasična priča o borbi dobra i zla i ostajanJu vjeran svojim skrupulima u kontaktu sa iskušenjem. Moguće ga je tumačiti kao sve od navedenog ili ništa od toga – suštinski, to zavisi od gledaoca, pa ovaj film vraća u onoj mjeri u kojoj ste spremni da u njega uložite. Kao dobar „ulov” pominjemo i Ne ostavi trag Debre Gropnik – tihi i staloženi indi koji nekonvencionalno govoreći o porodici i traumi, sasvim neočekivano daje širi društveni komentar i nosi snažan emocionalni naboj.

U ovoj sekciji izdvajamo aktuelne momke interneta o kojima i svi drugi pišu – naravno, Lukas Hedžes i Timoti Šalame. Izbrisani dječak je dirljiva i dosta uspješna drama o konverzivnoj terapiji koja vrlo ozbiljno shvata svoj posao, te iskreno prikazuje traume sa kojima se suočava mladi homoseksualac u tzv. bible belt-u, bez pretjerane manipulativnosti, te vjerno prati potresni memoar na kome se zasniva. Nekad se čini da režiser Džoel Egerton možda nije trebalo da uzme na sebe i posao režisera i glumca, ali efekat je dosta zadovoljavajući, a Lukas Hedžes vrlo dobar kao vodeća uloga. Zadovoljni smo poslom koji je nama odavno dragi Egerton odradio sa ovim filmom i preporučujemo ga kao edukativan, ali i dosta kreativno upečatljiv film, čak i kada koristi neka očekivana rješenja.

Sa druge strane, u filmu svoga oca Pitera Hedžesa, Ben se vratio, u kome glumi pored Džulije Roberts, Hedžes nije uvijek potpuno na nivou zadatka kako to on zna, ali to nije sasvim njegova krivica, kao ni Timotija Šalamea u  drugom ovogodišnjem filmu o ovisnosti. Naime Ben se vratio i Divni dečak se često upoređuju i analiziraju zajedno zbog slične tematike. To nije uvijek pravedno, ali je zgodno, zato što se nadopunjuju tako što jedan dobro radi ono u čemu drugi kaska. Tako, Feliks Groningenov Dečak ima dosta efektniju estetiku, fotografiju i montažu za razliku od Hedžesovog filma koji nekada djeluje kao da je napravljen za TV, ali Groningen ima problem koji mu Šalame ne može rješiti – ne može da se odluči čiju perspektivu prati, time dovodeći do toga da mi glavnog lika vidimo uglavnom kao „sina narkomana” Stiva Karela, a ne kao kompleksno ljudsko biće čije motivacije razumijemo. Sa druge strane, Piter Hedžes vidi da je sa likom ovisnika potrebno provesti mnogo duže da bi se sa njima razvila emotivna veza nego sa porodicom koja je očito dosta propatila, što se vrlo lako uspostavi kao teza, tako da je Hedžes imao malo lakši posao, ali i dalje mu nije dato ništa što ne bismo inače očekivali u drami o ovisnosti, iako smo dobili i dosta čudan završni segment koji film izmješta iz rejona „kućne” drame. Sve u svemu, u pitanju su dva dosta dobra ostvaranja koja možemo čiste savjesti preporučiti za sve one koje iole zanima tema, ali je sasvim moguće da nećete imati očekivanu emocionalnu reakciju, za šta uglavnom nisu kriva dva mlada glumca, dirljiva i posvećena u ulogama koje su mogle dati više prostora za razmahivanje.

Joana Kulig u “Hladnom ratu” Pavela Pavlikovskog, izvor IMDB

Nakon Kana i velikog uspeha na prošlogodišnjoj dodeli nagrada Evropske filmske akademije i domaćoj publici je konačno predstavljen Hladni rat Pavela Pavlikovskog. Ovo je drugi put da je na FEST-u prikazan film ovog poljskog reditelja, a baš kao i prethodni, Ida, i Hladni rat je vizuelno impresivni crno-beli film sa formatom ekrana 4:3. U ovom filmu Pavlikovski nas vodi kroz skoro dve decenije ljubavne priče koja se dešava za vreme komunizma u Poljskoj i podjednako rastužuje koliko i raznežuje, ali teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim.

Još jedan povratnik, koji se poslednjih nekoliko godina redovno nalazi na FEST-ovom repertoaru, je Fransoa Ozon. Od njega uvek imamo velika očekivanja, pa je Milošću Božjom – po ko zna koji put ispričana priča na istu temu koja ne donosi ništa novo, uprkos važnosti te teme (pedofilije u crkvi), razočaravajuć film. Takođe inspirisan istinitim događajem, mada sasvim drugačijim, je Dogman Matea Garonea. Ovaj film na svakom koraku preispituje vaša predubeđenja i suptilno vas uvlači u priču mnogo brutalniju nego što se na početku da naslutiti, iako kada se osvrnete na kraju shvatite da su svi delovi savršeno uklopljeni.

Nakon Priče o duhovima Dejvid Laueri se vratio sa mnogo manje dubokim, ali vrlo prijatnim filmom – Starac sa revolverom. Najverovatnije poslednji film sa Robertom Redfordom u glavnoj ulozi, ovo je jedan atipičan pljačkaški film sa vrlo malo akcije – što je sasvim okej jer i govori o atipičnom pljačkašu banaka koji iz pomenutog revolvera navodno nikad nije ni pucao. Iako ne naročito uzbudljiv, Starac sa revolverom je vrlo topao i nimalo dosadan za dobro odmerenih 93 minuta trajanja.

Fokus Evropa

Reimo Sagor kao majka, dakle otac u “Uzmi ili ostavi” – estonskom kandidatu za Oskara, izvor IMDB

I ove godine, !Kokoška se pita da li će je nordijska kinematografija ikada iznevjeriti, jer se to do tada nikada nije desilo, barem ne na FEST-u. Izdvajamo dva feministička i nepogrešivo sjevernjačka filma, koji te titule zadobijaju na različite načine. Uzmi ili ostavi je najfeminističkiji film sa groznim ženskim likovima koji ćete ikada vidjeti – naime, on naglašava društveni položaj žena i rodnih uloga koje diktiraju podjelu rada u domaćinstvu tako što naglašava njihovo odsustvo. Žena uglavnom ili nema previše ili dosta loše i nekooperativno obavljaju uloge koje se od njih očekuju, što nas ostavlja sa vrlo zanimljivim eksperimentom. Režiserka se ovim filmom pita šta je to žensko u roditeljstvu, zašto se ono pripisuje ženama kao esencijalna svrha tako uskraćujući ženama aktivnosti u javnoj sferi, a muškarcima određene aspekte roditeljstva, i šta je to što muškarce sprječava da mijenjaju pelene, tako što očinstvo prosto definiše kao roditeljstvo, bez obzira na krvne veze ili pol, slikajući portret jednog požrtvovanog i brižnog oca koji ne smatra da ga pol spriječava da pravilno i uspješno odgaja ćerku. Sa druge strane, islandska Žena u ratu je žena u donkihotovskoj borbi, spremna da se za ideale pošteno pomuči u uvali u poštene probleme. Iako ne preporučamo da od protaganistkinje učite o političkom aktivizmu pošto biste mogli dosta loše proći, ovaj film preporučujemo svim snagama, s obzirom na to da je topao, pametan, duhovit, pomalo šašav i idealističan, te na vrlo specifičan način govori o porodici, zajednici i odgovornosti prema njima, ličnoj žrtvi, o moći pojedinca da utiče na ono iznad njegove direktne nadležnosti i da „spasi svijet”, na nekoj široj ili pak, užoj, privatnoj, skali.

Žena sa misijom, “Žena u ratu”, ali samo u prenesenom značenju, jer je ipak na Islandu, izvor IMDB

Pošto se čini da je već neko vreme ime Madsa Mikelsena na listi glumaca dovoljno da film nakupi hajp, Džo Pena je zaključio da je onda verovatno super ideja imati talentovanog Danca kao praktično jedinog glumca u Arktiku. Nažalost, ovaj film nije ni blizu recimo Loku sa Tomom Hardijem ili Krivici sa Jakobom Cedergrenom. Naprotiv, on podleže svim mogućim klišeima filmova o preživljavanju u surovim uslovima  i da citiramo komentar jednog Kokoškinog poznanika – bolje da gledate Jovana Memedovića na Zlataru, zanimljivije je.

FEST predstavlja

Bo Burnam i Elsi Fišer na setu “Male Mature”, izvor IMDB

!Kokoškin omiljeni coming-of-age film godine došao je i u Beograd, natjeravši sve gledaoce da se životno i nevjerovatno slikovito prisjete svojih ranijih tinejdžerskih dana. Naime, čak i ako vaša iskustva u vezi sa klasnim, kulturološkim ili čak rodnim kontekstom nisu sasvim kompatibilna sa onima mlade Kajle koju pratimo, sjajni, debitantski scenario Boa Burnama evocira to osjećanje nelagode, sramote i neadekvatnosti koje svi dovode u vezu s adolescencijom, sasvim pouzdano izazivajući krindž cijelog tijela i toliko visceralnu identifikaciju da ponekad morate skrenuti pogled sa ekrana da biste se sabrali. Mala matura takođe vrlo zrelo i pametno poteže pitanja društvenih medija, otuđenja i adekvatnosti zastarjelih roditeljskih tehnika sasvim nepodesnih za neko drugačije, neki bi rekli, teže ili makar komplikovanije vrijeme za odrastanje.

Među najneobičnijim filmovima ovogodišnjeg FEST-a je portugalski Dijamantino – suluda satira koja se bavi temama od portugalskog nacionalizma i afričkih izbeglica do kulture selebritija. Iako upakovan kao bizarna komedija (sa ponekad pomalo jeftinim humorom), Dijamantino ne ismeva socijalne probleme kojih se dotiče, mada parodira motive kao što su zle bliznakinje i tajni projekti vlade.

Još jedan neobičan (mada ni približno bizaran kao Dijamantino) film dolazi nam iz Mađarske. Kolekcionar je prvi dugometražni film Milorada Krstića, umetnika koji se prvenstveno bavi slikarstvom, ali mu ni animacija nije strana. Krstić je svoju ljubav prema umetnosti utkao u ovaj film koji je i dizajnirao i rezultat je jedan nadrealni hipnotišući svet. Uprkos pomalo površnoj i ne naročito razrađenoj priči prepunoj omaža umetnicima od Velaskeza do Endija Vorhola, Kolekcionar je zabavan i specifičan umetnički akcioni triler.

Scena iz najluđeg filma ovogodišnjeg FEST-a – “Dijamantina” u režiji Gabriela Abrantesa i Danijela Šmita, izvor IMDB

FEST za mlade

Na kraju, ali ne i najmanje važno, izdvajamo naš omiljeni film iz selekcije „FEST za mlade” japanski Mirai koji signalizuje neke promjene u svijetu japanske animacije, ostajući vjeran onomo što je čini toliko dobrom i prepoznatljivom. Naime, u pitanju je vrlo šarmantan, dirljiv i pametan film o porodici, ali prvenstveno odnosima između braće i sestara koji će sasvim garantovano rezonovati sa svakim ko je ikada osjetio ljubomoru, zaštitnički nagon, snažnu iritaciju ili potpuno sumanutu odanost koja nerazdvojivo dolazi sa njima. Animacija je impresivnija nego ikada – crteži gradskog okruženja i unutrašnjeg dekora su nestvarno detaljni, sjajno ilustrujući život jedne porodice u kojoj je jedan od roditelja arhitekta, a pokreti kamere i facijalne eskpresije likova izgledaju prirodno i nenapregnuto, ali je već uveliko prepoznatljiva estetika ostavljena netaknutom, samo poboljšanom. Presuđujemo da je ovo vrlo srdačna preporuka, za svakoga ko je pomalo dijete, ali i za sve koji žele da provedu sat i po smiješeći se dok im se vilica na zaglavi, kao dvogodišnji klinac pored !Kokoške u bioskopu, koji je glasno odobravao.

Japanska animacija, k2o japanska animacija, ali nekako i još bolja, Mirai, izvor IMDB

BONUS: Jason Isaacs o filmu „Hotel Mumbai” umjesto nas

K!K: Kada je riječ o filmovima koji su o stvarnim događajima koji su na neki način traumatični, uvijek postoje dvije reakcije: onih koji misle da je to možda eksploatacija žrtava koja daje publicitet napadačima, ali postoje i oni koji misle da je to dobar način da se oda počast žrtvama i informišu ljudi. Vaše mišljenje?

JI: Mislim da je to tačno i da filmovi po istinitim događajima, naročito onima u kojima su ljudi izgubili živote, uvijek zavise od tona, ali mislim da ovaj film spada u treću kategoriju, jer su scenarista Entoni i ko-scenarista bili inspirisani činjenicom da je sam događaj ponudio alternative narativu koji imamo svuda, a to je da smo svi podjeljeni. Podjeljeni na osnovu rase, religije, kulture, zarade, ali u ovom slučaju, ljudi koji su bili zarobljeni u jednoj od najgorih mogućih situacija, bili su ujedinjeni. Najsiromašniji i najmanje privilegovani su žrtvovali svoje živote da spase goste hotela. Mogli su da odu na početku, ali to što su ostali je nevjerovatno, kao i to što supostigli nešto fascinantno što se tiče broja ljudi koji su bili spašeni zahvaljujući njima. Rekao bih da je potrebno gledati na razlog za pravljenje ovog filma i način na koji je to učinjeno, a u ovom slučaju je razlog bio da nas podsjeti da postoji više stvari koje nas spajaju, nego razdvajaju. Napravljen je sa velikom suptilnošću i osjetljivošću prema temi. Gledalac provede dosta vremena sa teroristima iz filma i shvatite da su oni mladi, neobrazovani, možda indoktrinirani, te da pokušavaju da dođu do novca za svoje porodice i da nema svrhe od samog početka ući u priču sa potrebom da se unaprijed izvrše oštre podjele na čisto dobro i čisto zlo.

The post PostFESTum br 2: appeared first on Kultur!Kokoška.

A lua platz nije tvoj prvi film koji se bavi temom migranata u Francuskoj. Kako te je privukla ova tema?

Prvi kontakt sa tim pitanjem sam ostvario kad sam imao 16 godina i išao na odmor sa roditeljima. Na aerodromu sam prisustvovao sceni u kojoj je policija primorala jednu ženu da se vrati u svoju zemlju. Pre ovog filma sam napravio još jedan dugometražni dokumentarac na tu temu i četiri ili pet kratkih dokumentaraca. Moj prvi kratki film bio je između dokumentarca i fikcije. Tada sam radio u Parizu i često viđao ženu koja je prosila na ulici, tako da sam joj prišao i popričao sa njom. Ispostavilo se da je izbegla sa Kosova, tako da sam uradio nekoliko intervjua i napisao kratki igrani film. Ali bilo mi je čudno da pravim fikciju od nečijeg života na ulici – na primer glumica koja ju je igrala jeste imala takvo iskustvo u stvarnom životu, ali je i dalje bila glumica i morali smo da je šminkamo i pretvaramo, i celo to iskustvo je bilo dosta nadrealno. U tom periodu (oko 2000. godine) je u Francuskoj tema izbeglica bila vrlo prisutna i bilo je dosta izbeglica iz Avganistana, Iraka, istočne Evrope koji su pokušali da pređu tunel između Francuske i Velike Britanije. Prijatelj i ja smo kupili običnu, jeftinu kameru i otišli smo sa šatorima u te kampove ne bi li ih upoznali i saznali zašto su otišli iz svojih zemalja, zbog čega ih država i policija sprečavaju da idu dalje. Počelo je ovako, ali ja sam nastavio da se bavim ovom temom na različite načine – moj sledeći projekat je bio o ljudima koji nemaju papire, ali žive u Francuskoj jako dugo i mogu bilo kad biti deportovani, ukoliko ih policija identifikuje. Od te teme sam se pomerio na migrante i urbane promene. Film pre A Lua Platz je bio o poslednjoj fabrici koju su srušili u Lionu i načinu na koji se brišu radničke priče i istorije kroz brisanje tih prostora. 

Na koji način je tekao proces stvaranja ovog filma?

Stvar sa A Lua Platz je to što je on sniman nešto manje od 10 godina i što sam hteo da ovog puta budem ljudski i politički povezan sa ljudima koje snimam, a ne samo neko ko dokumentuje njihove živote. Tako da je postojao dugačak proces odlaska u divlja naselja, pomaganja kolektivima i socijalnim radnicima, uključenosti u kolektiv i njihovu političku borbu i najzad otvaranja kuća i skvotova sa njima. Tako da smo mi, do momenta kad smo počeli sa snimanjem, već bili bliski prijatelji i politički saveznici. Priča koju pričamo je teška, ali način na koji smo snimali je bio daleko od toga, jer smo bili stvorili bliske odnose, zajedno otvorili skvotove i u tom periodu je i njihov život prvi put bio miran. Takođe, kako smo našli finansiranje za film, i [migrantima] smo davali naknadu za učešće – svi smo bili jednako plaćeni. U tom trenutku, oni nisu imali posla u Francuskoj, tako da je to njima bilo vrlo zgodno i mogli su potpuno da se posvete snimanju filma. Ovo nije bilo nešto o čemu sam razmišljao unapred, ali sada znam da definitivno hoću da nastavim da radim na ovaj način. 

Da li postoji evolucija ili gradacija kad je reč o temama kojima se baviš u vezi sa migrantima? Bavio si se stanovanjem, radom, da li planiraš da ostaneš na tim temama ili da pokriješ neke nove?

Trenutno sam u fazi istraživanja, ali bih u sledećem filmu, voleo da nađem način da govorim o tome kako okupiranje mesta u gradu može postati tačka susreta i solidarnosti između različitih grupa migranata bilo da dolaze iz Afrike, post-kolonijalnih zemalja ili istočne Evrope. Mislim da je trenutno važno govoriti o solidarnosti i međusobnom prepoznavanju ovih nekoliko vrsta imigranata, ukoliko želimo da se nešto promeni, kao što je brisanje razlike koju država pravi između političkih i ekonomskih migranata. Francuska, kao jedna od najbogatijih zemalja na svetu, treba sve da dočeka raširenih ruku i obezbedi pomoć oko smeštaja, hrane i papira ljudima koji se nađu na njenoj teritoriji. Takođe, kako sad živim u delu grada gde smo snimali A Lua Platz, voleo bih i da mogu samo izađem ispred kuće i snimam film (smeh).

Dakle, ti si postao totalno integrisan u njihovu zajednicu kroz proces snimanja filma. Zanima me kako je tekao proces upoznavanja protagonista i sticanje njihovog poverenja. Nije lako pustiti nekog da snima tvoj život, čak je i jedan od aktera rekao da ti nije verovao isprva.

Normalno na početku nisu imali poverenja, jer nisu do kraja razumeli ko smo i šta smo. Tokom prve dve, tri godine išli smo u divlja naselja i tokom tog istraživanja nismo snimali uopšte. Samo smo razgovarali i snimali razgovore diktafonom. Tokom mnogih razgovora sa imigrantima iz Rumunije, kao i radnicima koji su bili aktivni šezdesetih, odlučili smo da napravimo knjigu priča. Sakupili smo sredstva iz javnih fondova u Parizu i delili te priče kao pamflete besplatno po naselju, ne bi li na taj način povezali ljude. U jednom trenutku je gradonačelnik odlučio da izbaci ljude iz domova u tom naselju, što je na kraju postala i priča filma. Kad je to izbacivanje počelo, mi smo se priključili njihovom životu, spavali smo zajedno u šatorima, pokušavali smo da nađemo hranu, odeću, pisali smo gradonačelniku. Pokušavali smo da otvorimo kuće, razgovarali smo sa policijom umesto njih, pomagali im da budu shvaćeni. U kolektivu je bio i advokat, tako da smo imali i papire koji ih štite od policije i izbacivanja. U jednom trenutku, a bili smo kod njih skoro svaki dan, oni su rekli: „Ovde ste već dve godine, zar ne treba da snimamo film?“ To je bilo smešno, pošto sam ja i posle dve godine bio i dalje stidljiv da ih pitam da počnemo i bilo mi je drago pošto su oni izrazili želju za tim. Dobra stvar je bila što dok smo se borili, ja sam sa druge strane radio sa producentom na tome da nađemo novac za finansiranje, a to je dugačak proces. Tako da smo u trenutku kad su oni izrazili želju za snimanjem i dobili novac za film i mogli smo da ih platimo – oni su tad bili kao glumci koji će biti plaćeni za rekonstrukciju određenih trenutaka koje smo proživeli zajedno.

Znači bilo je rekonstrukcije?

Mešano je, nije bilo samo toga. Na primer, prva scena gde su u kolima i pričaju gde će da spavaju je jedna od njihovih najsnažnijih uspomena kad su bili izbačeni iz domova, ne znajući gde dalje. Ta i ostale scene koje su se ticale zauzimanja skvotova bile su rekonstrukcije, pošto je bilo previše riskantno snimati to u trenutku dešavanja. Da je, na primer, policija došla, a mi imamo snimke i slike koje nas inkriminišu, bilo bi nezgodno. Tako da smo to rekonstruisali posle godinu dana, dok je još bilo sveže u sećanju, ali nije bio urgentan trenutak. Bilo nam je i zabavno to da radimo opet, kao da odigravamo pljačku banke (smeh).

U sinopsisu piše kako ovaj film može da predstavlja alternativni naseljivi prostor za ljude u njemu. Da li misliš da funkcije filma mogu da prevaziđu njegovu virtuelnost u smislu da on može da na neki način zaista okupira određene prostore koji do tog trenutka nisu bili dostupni?

Mislim da da, ta rečenica je na neki način teoretska, ali može označavati i stvari koje se tiču stvarnih dešavanja. Na primer sam naslov, jedno od značenja A Lua Platz je „zauzimati mesto” i kroz ovaj film gledalac zaista može da pristupi načinu na koji ovi ljudi razmišljaju, rade, žive, kao i  njihovom humoru i emocijama. Jedna od mojih želja je bila da im omogućim da govore za sebe, tako da je u nekom smislu to zauzimanje mesta u javnom prostoru i debati. Kad je reč o romskoj zajednici postoji otprilike jednom godišnje neki javni problem o kojem svi pričaju, ali nema novina i medija koji zapravo daju glas tim ljudima. Tako da je to jedan od načina na koji se taj naseljivi prostor može shvatiti, ali s druge strane i ekonomija snimanja filma je postala način života za mnoge od njih. Pored toga, mi smo se vrlo zbližili sa njima i nažalost smo bili prvi Francuzi sa kojima su oni ostvarili veze, a žive u Francuskoj već godinama. Tako da nije samo do okupiranja prostora, već je i do međuljudskog povezivanja.

Postoji par metafilmskih momenata gde možemo da vidimo ekipu. Da li ti je bilo važno to da prikažeš zbog povezanosti koju si ostvario sa njima ili si imao neke druge namere u takvom izbacivanju iz iluzije filma?

Volim da vidim u filmu to priznanje da je film, a ne da dobijem samo fascinaciju realnošću koja je prikazana u dokumentarcu. Uglavnom kad se priča o politici i angažmanu, ja mislim da je važno napraviti razliku između zajedničke borbe i umne solidarnosti i praviti film o nekoj stvari nije isto ako se ne borite sa njima. I ono što smo pokušali da uradimo jeste da budemo tu. Postoji puno dokumentaraca gde će se reditelj i ekipa pri snimanju ograditi i napraviti film neutralnim, iako su se borili sa akterima filma. Ali meni je bilo važno da kažem da stvaranje umetnosti i prijateljstva i prolaženje kroz iste političke borbe može biti ista stvar.

Da li možeš više da nam kažeš o spektru različitih stilova koje si koristio u filmu, kako smo imali priliku da vidimo crno-belu sliku, sliku snimanu na filmskoj traci, videu?

Prvi od razloga je povezan sa procesom nastanka ovog filma. L’Abominable je prostor koji vode stvaraoci filma okupljeni oko toga da produže vek filmske trake u Francuskoj, u kojem imamo sve mašine za procesuiranje, stvaranje kopija, kamere. Kad smo počeli da snimamo, preselili smo se u taj prostor, tako da je ta stilska odluka bila integrisana i zbog samog procesa produkcije. S druge strane, ne volim kad je realnost predstavljena na samo jedan način. Mislim da je vrlo važno reći kad je reč o istoriji i drugim temama: možete ih videti na ovaj način, na onaj način, iz daleka (ne bi li postojalo istorijsko razumevanje celine), sa zadnje strane, kroz jednu porodicu i njihove probleme, možete spojiti urbane probleme sa socijalnim sa problemima jedne osobe i sve to povezati sa budućim problemima. Postoji tendencija da se svaka socijalna pobeda uništi, tako da svaka sledeća generacija mora početi ispočetka. Mislim da je važno da generacije dele sećanje i budu povezane. Tako da je za mene to menjanje stila zapravo politička poruka, to je kao da sam rekao ovo je vrlo drugačije od onog, ali moramo da ih povežemo, iako nije lako. Tako da pri gledanju filma, kad se sekvence menjaju, gledaoci mogu da budu malo razočarani ili zbunjeni i da se pitaju zašto se to menja. Najosnovnije objašnjenje za to je da su tehnološke promene pratile ekonomiju filma i stvaranje odnosa. Prvo smo snimali na videu, jer smo bili sami i nismo hteli da remetimo svakodnevni život tih ljudi, pa kad se ekipa dodatno proširila i kad je snimanje postalo ozbiljnije nakon nekog vremena, kad smo uostalom i njih ubacili u ulogu glumaca, tad smo snimali sa velikom kamerom na filmsku traku i klapom. Takođe, menjanje stilova tera gledaoca da bude uključen u ono što gleda i sam pravi zaključke i stvara celinu. 

Ispričao si političku priču kroz priče nekoliko osoba, nekoliko porodica. Da li misliš da je obrađivanje neke teme kroz lične priče može biti više politički čin nego da joj se prilazi sa distance?

Bila je kombinacija. Početak je na primer distanciran, dugi kadrovi sa voice-overom, a onda kako film odmiče, postaješ sve bliži sa akterima i njihovom pričom, možda ih i zavoliš. Tako je i u životu. Ukoliko bismo bili bliski samo sa jednim akterom ili jednom porodicom, to ne bi bilo dovoljno. U ovom filmu, mislim da je dobro to što nije jedna porodica, nego njih četiri, čak i da se tačan broj ne čita, vidi se da ima više odraslih osoba i dece koje cirkulišu, da je u pitanju zajednica. Nije jedna osoba, nije čitav spektar romske zajednice, nego neko srednje rešenje – lokalna zajednica. Ono što je bilo spontano, a ispostavilo se kao zanimljivo je to da su sve porodice sa kojima smo se sprijateljili bile mešane porodice. Sve žene su bile Romkinje, a muškarci rumunski imigranti, mešoviti brakovi koji su nastali deljenjem iste životne situcije. Čak je i u Rumuniji rasizam protiv romske manjine veliki i ti muškarci isto nisu verovali da će se oženiti jednog dana Romkinjama. Rasizam se koristi kao izgovor za lošu integraciju tih manjina u Francuskoj, tako da mi je bilo važno da i pokažem da na taj način ne žive samo Romi (i zbog osobina koje im se pripisuju), već i imigranti iz istočne Evrope i da sa rasnog prebacim fokus na socijalni aspekt čitave situacije.

A Lua Platz se ne završava zaokruženo, nego ostavlja gledaoca da se oseti kao da borba i dalje traje. Da li misliš da filmovi poput ovog mogu da zapale borbu koja se nastavlja u stvarnom životu? 

Nisam baš optimističan oko toga koliko film može da pokrene promenu, ali ako može bar malo da prikaže da zajednički život i solidarna borba mogu biti poželjni – i to je bitan pomak. Nadam se da ovaj film može da postigne ravnotežu između poezije i politike, gde se na suptilan način kažu važne stvari. 

Da li ste imali neki poseban plan distribucije koji podrazumeva ciljanje publike koja takođe potiče iz takvih zajednica?

Ja bih želeo da prikazujem ovaj film u vrlo lokalnim zajednicama, kao što su divlja naselja, skvotovi, mesta političkih organizacija, ali isto tako želim da imam mešanu publiku. Ako posle ovog filma možemo da konfrontiramo ljude koji ne znaju ništa ili su protiv ove političke borbe, možda je malo kliše, ali bio bih zadovoljan da film započne tu debatu. S druge strane, francusko-nemački kanal Arte je kupio film, što će dati mnogim ljudima priliku da ga pogledaju na televiziji. Takođe, biće i u zvaničnoj distribuciji u bioskopima u Francuskoj.

Intervju vodila Dunja Nešović

The post Žeremi Gravaja o zauzimanju mesta na ekranu i van njega (intervju) appeared first on Kultur!Kokoška.

In his 2005 film The Squid and the Whale, Noah Baumbach attempts to grapple with his parents’ divorce, and the legacy of their marriage, subsequent separation, as well as admittedly unusual  parenting styles, and clashing, narcissistic personalities. Like all good family films, it explores the ways in which our families have built us up, and let us down, proving that you probably need to be at least slightly fucked up by your parents in order to develop a sense of humor, and a few somewhat unhealthy, but useful coping mechanisms. The former is something that Baumbach has an abundance of, approaching his clearly personal experiences with humor and spirit, managing to get laughs even out of the most uncomfortable situations.

“Marriage Story” is factually more about a specific divorce than the corresponding marriage. It speaks most poignantly about the very institution, questioning the possibility of holding your own ground and keeping your individuality in a relationship, while giving enough of yourself to your partner so that their, presumably reciprocal, sacrifices make sense. This emotional tug-of-war is at the core of Baumbach’s film, where he seems to have graduated to exploring the failure of his own marriage, and its aftermath, making it a sort of a more grown-up, and all the more devastating sequel of the above mentioned film. When a seemingly happy 10-year-marriage of a New York couple, Nicole (Scarlett Johansson at a definite career best) and Charlie (Adam Driver in his most perfect Baumbach collaboration), disintegrates assisted by geographical issues and professional disagreements, the result is a bitter custody battle that puts the future of their son at stake. 

As Jesse Eisenberg, who plays a sort of a younger Baumbach in The Squid and the Whale says, and his older avatar in Marriage Story played by Driver confirms: “Joint custody sucks”, but is the only solution for a couple who are better at being parents than spouses. What was meant to be an amicable divorce achieved through a private agreement, easily escalates into a high stakes legal battle, as both parents want to live on different coasts, while somehow not depriving their son of the either parent’s presence. The children who have once blamed all their inadequacies on their parents, their bad divorces, and even worse marriages, are now in the same role themselves – self-involved, somewhat selfish and flawed, too enraptured in their own grief and highly subjective opinions on what the child’s best interests are.

The issue can only be resolved by one side bulging, which is expectedly, no one’s best case scenario. As the divorce gets more complicated, it seems unlikely that a true victory is even possible for anyone – the best option for both is getting their way, and leaving the worrying about consequences for later. This is where the audience begins to take sides in the dispute, and at first it seems like Baumbach has more sympathy for the father, as the mother is the one to initiate the divorce and a move to Los Angeles, also taking the legal battle to the next level. This makes practical sense even to those unfamiliar with the real-life roots of the story, and is further enabled by Driver’s performance – he is charming, loving and entirely lovable, even when he is dismissive towards other people’s emotions, and frankly, a bit of a jerk. Just like Nicole, he remains an essentially good person, who, like all good people, does some good things, and some that are arguably less so.

However, as it becomes clear in the last third of the film, reflected in Laura Dern’s flaming monologue about the different parenting standards reserved for men and women, while being primarily Baumbach’s story, the film is more of a confession, or a way to examine a difficult, albeit pivotal event in his life through other people’s eyes in an attempt to claim responsibility and get closure. In reality, the character that the viewer sympathizes with reveals more about them than the character, acting as a mirror for our own behaviors and aspirations, but it also reveals a deeper story about the invisible double standards that we apply in judging these characters. It could be that Baumbach wants to justify the husband and his poor decision-making in a situation where he seems to have less going on for him, but it is more likely that he exposes the ways in which we view sacrifices made by women differently than those made by men, deeming them less challenging or “impressive”, or even as the default, thereby automatically depriving the wife’s character of sympathy. The truth is, while one partner was “worse” in the marriage, and the other one in the divorce, they are essentially decent, but flawed people, who each got to be selfish in different points in their lives.

As Laura Dern epically quips, God is the original father, and “even he is absent – he is in heaven”, and Driver’s character chooses to be a more contemporary father figure, making his undisputed classification as a good parent his most important feature. Just like him, Baumbach is fully present, crafting his best and most Baumbach-esque work to date – an honest, funny, warm and sad film of a relentless energy, that touches on creativity, jealousy and cruelty, all things best brought out by the people we love, managing to even bring Stephen Sondheim into the mix. As Driver emotionally belts in an unexpectedly brilliant singing sequence –  “Somebody know me too well, … pull me up short, and put me through hell”, Marriage Story is essentially about love and art – arguably the things we stay alive for, and about how loving someone means giving them the exclusive right to hurt us. Even when they so viciously hurt each other and themselves, Baumbach treats his characters with warmth and understanding, while retaining a sense of humor about it, and making the audience love and understand the protagonists as the flawed and vulnerable people that they are. There isn’t much more we could have asked from the film.      

The post Venice 2019: Marriage Story – Joint Custody (Still) Sucks appeared first on Kultur!Kokoška.

U svom filmu Lignja i kit iz 2005, Noa Baumbah razračunava se sa razvodom svojih roditelja, posljedicama njihovog braka, kao i neobičnih roditeljskih praksi dodatno pogoršanih konfliktom njihovih naricosidnih ličnosti. Kao i svi dobri filmovi o porodici, ovaj ispituje do koje mjere upravo naše porodice mogu da nas izgrade, obilježe, ali i iznevjere, dokazujući da je neophodno da vas roditelji barem malkice sjebu ako želite da razvijete smisao za humor, kao i neke ne baš pretjerano zdrave, ali efektne odbrambene mehanizme. Humor je ono čega Baumbah uvijek ima u izobilju, što mu omogućava da nekim evidentno ličnim iskustvima, ali i prilično neprijatnim situacijama pristupi na duhovit način.

Marriage Story je više o konkretnom razvodu, nego o braku koji mu prethodi – najefektnije govori o samoj instituciji, kao i mogućnosti zadržavanja vlastite individualnosti u vezi, ali i davanja dovoljno sebe da partnerova, pretpostavimo, recipročna žrtva ima smisla. Ovaj konflikt je u srcu filma, s tim da je Baumbah sa razvoda svojih roditelja prešao na ispitivanje propasti vlastitoga braka, što ovaj film čini odraslijom, a time i mučnijom verzijom prethodnika. Nakon raspada naizgled srećnog desetoogodišnjeg braka njujorškog para – Nikol (najbolja uloga u karijeri Skarlet Johanson) i Čarlija (Baumbahov miljenik, sjajni Adam Drajver u njihovoj najboljoj saradnji), potpomognutom geografskim problemima i karijernim neslaganjima, oštra borba za starateljstvo ugrožava budućnost njihovog sina. Kao što je Džesi Eisenberg u ulozi neke mlađe verzije Baumbacha u Lignji i kitu primjetio, a njegov stariji avatar Drajver potvrdio, „zajedničko starateljstvo je sranje”, ali je jedino rješenje za par kome mnogo bolje ide roditeljstvo nego brak. 

Ono što je počelo kao prijateljski, sporazumni  razvod vrlo brzo eskalira u oštru pravnu borbu sa ogromnim ulozima, budući da svaka stranka želi da zadrži dijete na svojoj obali SAD, a da mu nekako ne uskrati prisustvo drugog roditelja. Djeca koja su nekada za sve svoje nedostatke krivila roditelje, njihove loše razvode i još gore brakove, sada su i sama u istoj poziciji –  okrenuta su sebi, pomalo sebična, puni mana i krajnje subjektivna u idejama o tome šta je najbolja budućnost za njihovo djete. 

Jedino rješenje je da neka od strana popusti, što nikome nije optimalan razvoj situacije. Kako razvod postaje komplikovaniji, mogućnost potpune, istinske pobjede je sve manja – najbolja opcija je dobijanje po svom i ostavljanje posljedica za kasnije. Tako publika polako počinje da zauzima strane u ovom konfliktu i čini se da Baumbah više saosjeća sa ocem, budući da je majka ona koja je inicirala razvod, selidbu u Los Anđeles, kao i eskalaciju sudskog postupka, a sa likom oca provodimo i više vremena. Ovo ima praktičnog smisla svakome ko je imalo upoznat sa životnom podlogom priče, ali je dodatno potpomognuto vrhunskom izvedbom Drajvera, koji je šarmantan, brižan i sasvim gotivan, čak i kad, paradoksalno, ne poštuje baš previše tuđa osjećanja. Kao i Nikol, on je suštinski dobra osoba sa svojim manama i vrlinama, koja kao i svi dobri ljudi nekada radi dobre stvari, ali i neke koje nisu baš najsjajnije.

Ipak, u poslednjoj trećini filma biva očita stvarna tematika filma, različiti moralni i standardi roditeljstva rezervisani za žene i muškarce, podcrtana u monologu fenomenalne Laure Dern. Iako je u pitanju primarno Baumbahova priča, istovremeno je i neka vrsta priznanja, pomirenja i vida posmatranja traumatičnog događaja iz perspektive drugih ljudi i prihvatanja odgovornosti. Lik sa kojim gledalac najviše saosjeća govori više o gledaocu, jer je više ogledalo naših ciljeva i osobina, ali i nevidljivih dvostrukih standarda u posmatranju bračnih obaveza i bračnih žrtvi. Možda Baumbah pokušava da opravda muža i neke njegove loše postupke u životnom momentu u kome mu ne ide baš najsjajnije, ali prije će biti da otkriva način na koji vidimo bračne žrtve koje čine žene drugačije od onih koje ostaju na muškarcima, smatrajući ih manje impresivnima ili čak podrazumijevanim, što bi ženu u priči lišilo naših simpatija čim pokuša da te žrtve odbaci. Dok je jedan partner možda bio „gori” u braku, a drugi u razvodu, oboje su suštinski pristojni ljudi sa manama, koji su imali privilegiju da budu sebični u različitim fazama svog života i braka.   

Rječima Laure Dern, Bog je prvobitni otac, „a čak je i on odsutan – on je u raju”, ali Drajverov Čarli se odlučuje za malo savremeniju verziju očinstva, odlučujući da neupitno ostane dobar roditelj, nezavisno od svih svojih drugih osobina, iako to zahtijeva određene žrtve koje do tada nisu bile potrebne. Kao i on, Baumbah je u potpunosti prisutan u iskrenom, duhovitom, toplom ali i tužnom filmu. Ovaj put se uspješnije nego ikada bavi kreativnošću, ljubomorom, okrutnošću – stvarima koje u nama najuspješnije bude oni koje volimo. Uz sve to, uspjeva da lagano dovede i Stivena Sondhajma u priču, tačnije, njegove stihove koje u nenadano genijalnoj sceni pjeva Adam Drajver –  “Somebody know me too well, … pull me up short, and put me through hell”. Marriage Story je upravo o tome – ljubavi i umjetnosti, stvarima za koje, kao što smo bezbroj puta čuli, živimo, ali i o tome kako voljeti nekoga znači dati im ekskluzivno pravo na emocionalno nasilje. Marriage Story je odrasli Lignja i kit, naj-baumbahovskiji film ovog autora, a time i najbolji jer zadržava samo najbolje i najzrelije odlike stile koji je postao za njega sinoniman. Čak i kada Baumbahovi likovi brutalno povređuju sebe i jedni druge, on im ne uskraćuje ljudskost i saosjećanje, kao ni smisao za humor. Više nismo ni mogli tražiti od ovog neprikosnoveno lijepog filma o suštinski ružnoj stvari.    

The post VENECIJA 2019: MARRIAGE STORY – O BRAKU, RAZVODU I ONOM IZMEĐU appeared first on Kultur!Kokoška.

1. Ad Astra – I would Fly You To The Moon and Back If You’ll Be My Brad Pitt

U najnovijem filmu Džejms Greja (James Gray), Bred Pit ide u svemir, završava ozbiljne stvari za ozbiljne ljude i usput spasava čovječanstvo? Opširniji opis je malo teže dati bez da se otkrije glavni konflikt filma, kao i rasplet, koji brzo postane prilično očit, što ni na koji način ne oduzima od njegove efektnosti. Druge stvari možda malo oduzimaju, primarno naracija koja nekad zaista značajno doprinosi uvidu u mentalno stanje astronauta, a nekada služi samo da podcrta vrlo očite činjenice ili ideje koje bi trebalo da drugi način da budu predstavljene, kao i činjenica da je Ad Astra suštinski vrlo komptetentna kombinacija većine poznatih i uspješnih filmova o svemiru.  Pored toga, u pitanju je stilski vrlo konzistentan i estetski efektan film, koji nema originalnost kao primaran cilj, a i ne mora – sva egzistencijalna i moralna pitanja koja obrađuje su već obrađivana, ali teško da možemo reći da su razriješena. Suštinski, nema toliko toga što se može reći o svemiru da neko već nije pokušao to da kaže, tako da Ad Astra otvoreno pokazuje svoje uticaje.

Ono što film zapravo odvaja od nekih njegovih prethodnika jeste pokušaj da se univerzalna pitanja postave unutar okvira lične, porodične drame i odnosa između oca i sina, koji su slučajno u centru drame koja može da odredi sudbinu čovječanstva (no big deal!), tačnije mjera u kojoj je to uspješno postignuto. Suštinski je u pitanju film koji se oslanja na odloženo dejstvo zbog koga je ponekad bolji nakon gledanja nego u toku, te uživanje u njemu vjerovatno zavisi od raspoloženja, ali i interesa za temu, a možda i prethodnih iskustava sa žanrom. Sve u svemu, vrijeme uloženo u ovaj film neće biti izgubljeno, budući da je savršeno otjelotvorenje ideala o „pametnom blokbasteru”, čemu doprinosi Bred Pit koji se vratio, jači (a naizgled i mlađi!) nego ikada. Hoće to, valjda, od svemira.

2. Joker – We (Still) Live in A Society

Novi film Toda Filipsa (da, onog Toda Filipsa) digao je prašinu prije nego što je uopšte dospio na venecijanski festival, a kamoli osvojio glavnu nagradu. Uslijed priče o potencijalnim nominacijama za najprestižnije nagrade i na talasu dobrih kritika koje film zasnovan na DC stripovima nije dobio još od njihove saradnje sa Nolanom, javlja se isto pitanje: kako odrediti objektivni značaj samog filma, a ne njegov značaj unutar svijeta superherojskih filmova i kako te dvije stvari utiču jedna na drugu? Suštinski, Filipsov Džoker je drugačiji od sličnih filmova do te mjere da je od samog početka vrlo očito da ga niko ko je imao ikakve veze sa bilo kojim uratkom Zaka Snajdera nije dotakao ni štapom – DC Comics se čak samo slabašno pominju kao vlasnici izvornog materijala i ko-producenti koji nisu dobili ni prikaz svog loga. Očito je da su FIlipsu ruke bile prilično odvezane, te da je DC probao drugačiji pristup sa malo prizemnijom „origin” pričom, koja stoji sama za sebe (kako tvrdi Filips, nema govora o nastavcima). U ovom filmu tako, nema CGI-ja, a Gotam je vrlo očito samo Njujork – Džoker se više ugleda na tipično njujorške filmove poput Taxi Driver-a i Raging Bull-a (tako se sam Robert DeNiro pojavljuje u epizodnoj ulozi), nego na bilo koji prethodni film o superherojima.

Džoker suštinski igra na tankoj liniji između pokušaja da dobro poznatoj priči pristupi iz drugačijeg ugla i pokušaja da Džokeru da notu ljudskosti, bez da ga opravdava ili glorifikuje. Ovaj balans je uglavnom dobro zadržan, mada, dosta kritika se bazira na potencijalu ovog filma da inspiriše neželjena tumačenja ili još gore, radikalne činove (ne bi bilo prvi put, aludira se uglavnom na masovnu pucnjavu na projekciji The Dark Knight Rises). Bitno je napomenuti da Tod Filips ili Hoakin Finiks zaista nisu izmislili arhetip odbačenog bijelog usamljenika sa interesom za osvetu, ali je pitanje kako se prema njemu postavljaju. Onako kako ga oni prikazuju, on ne glorifikuje nužno političke ideje koje uglavnom pokreću slične činove, ali prikazuju način na koji oni postaju ono što jesu, što, ruku na srce, nije sasvim bezopasno. Suštinski, Filipsov Džoker je nusprodukt institucija, neko ko ima ličnu odgovornost za svoje postupke, ali je isto tako iznevjeren od strane sistema koji je propustio da mu pomogne ili, u momentu kada to nije bilo moguće, da ga zaustavi. Ono gdje, po nekima, nastaje problem, je u načinu na koji on opravdava svoje ponašanje.

Ovo je zapravo jedina adaptacija stripova o Betmenu i Džokeru koja ozbiljno shvata političke konotacije njihovog odnosa, te ne uzima zdravo za gotovo da je Betmen junak koji zaslužuje povjerenje samo na osnovu toga što je milijarder u borbi sa promjenom statusa kvo simbolizovanog u samoj ideji Džokera. Očito je zašto bi Brus Vejn gotivio status kvo, ali Filips koristi priliku da odvoji samog Džokera od onoga što predstavlja za obespravljene, tačnije odbija da insiniuira da su njegove anti-establišment tendencije simptom ludila – činjenica da Džoker nije prikladna alternativa, ne znači da alternativu ne treba tražiti. Ipak, nikad nije baš sasvim jasno da li sam Džoker shvata ili prihvata svoj politički potencijal, jer Artur Flek, čovjek koji će postati Džoker, ne može ni sam da odluči – u jednom momentu tvrdi da ga ništa slično ne zanima, u drugom propovjednički iscrtava osnovnu ideju filma koja je svakako već očita, predstavljajući sebe kao iznevjerenog pravednika, koji ima pravo na nasilje.

Činjenica je da je Džokera u 2019. nemoguće napraviti bolje nego što je to Filips uradio, ali glavno pitanje koje prožima diskusiju ovog filma i dalje jeste, da li nam je on trenutno zaista potreban. Sjajna izvedba Hoakina Feniksa, kompetentna režija i iznenađujuće prizemljen, solidan scenario (da, sve ovo je prozivka Zeka Snajdera, ako nije jasno) čine ovo filmom vrijednim gledanja, koji manje-više opravdava svoju cijenu (tj. za DC skromni budžet od 55 miliona) u kome će uživati fanovi superherojskih filmova, koji su svakako navikli na to da moraju previdjeti pokoji detalj, ali naročito oni koji to nisu.

3. Ema – Dance Like Everybody’s Watching

U novom filmu autora koji je zajedno sa Sebastianom Leliom kriv za dobar dio nedavnih razvoja u južnoameričkom filmu, kao i za procvat čileanske kinematografije posle pinočeovskog perioda, udružuje snage sa najmoćnijim čovjekom sa tri imena, koji je preko 20 godina najveći zajednički sadržilac hispanskog filma, balansirajući između dva kontinenta teret vlastite sjajnosti. Dobro ste čuli, tandem Pablo Larain – Gael Garsija Bernal se vratio po treći put, a rezultat je vjerovatno jedan od iznenađujućih filmova godine. Radnja je ovaj put pomjerena – geografski iz čileanske prestonice Santijaga u lučki gradić Valparaiso, ali i na sve druge načine. Sve što jeste i nije Ema, neophodno je posmatrati  u kontekstu Larainove filmografije u kojoj je stilska, ali ne i tematska anomalija, ali i u kontekstu venecijanskog festivala na kome je čini se, zalutala među publiku koja nije očekivala da bude ono što jeste, ali je zbog toga samo još više voljela. 

Famozna Ema u sjajnoj izvedbi Mariane di Gilorolamo je plesačica u maloj trupi pod vođstvom njenog muža i koreografa (Garsija Bernal), koja pokušava da povrati njihovog zajednički usvojenog sina, koga su zapravo, svojevoljno, vratili nazad u sistem? Ovaj splet odluka ima otprilike jednako praktičnog smisla kao i svi Emini planovi da tog sina vrati, ali niko nije rekao da plan mora da bude smislen da bi upalio. Tu se završava svaka mogućnost konciznog opisa filma, koji se najtačnije može okarakterisati kao socijalno angažovana, eksperimentalna drama sa postmodernističkim pristupom. Koliko god to pretenciozno zvučalo, tačno je – u pitanju je film koji je, baš kao i sama Ema, oslobođen, divlji, krajnje anarhistički postavljen prema opšteprihvaćenim društvenim konvencijama, posvećen primarno skiciranju drugačijeg svijeta, koji je futurističan, ne samo po svojoj estetici, već i po razumijevanju seksualnosti, međuljudskih odnosa i porodice, ali i umjetnosti i njenih „ispravnih” oblika.

Suštinski, Ema je sve što je Gaspar Noe ikada pokušao, u kraćem i efektnijem pakovanju, film do kraja posvećen idealu oslobođene žene 21. vijeka i novih društvenih institucija koje bi je pratile. Istovremeno je i potpuno ludo iskustvo koje samo od sebe nije lako ispratiti, ali se trud isplati, budući da se radi o stilski uzbudljivom i promišljenom radu filmskog vizionara, koji ne mora da vam se dopadne da bi bio od velike važnosti. 

4. Yo (No) Soy Tu „Madre”

U nastavku svog kratkog filma nominovanog za Oskara 2017, Rodrigo Sorogojen razvija poznatu materiju u neočekivanim pravcima. Štaviše, dugometražni film sadrži krajnje stresni kratki u cijelosti na samom početku – što je ujedno i najupečatljiviji početak filma koji smo ove godine ispratili na festivalu – da bi se ubrzo u potpunosti odvojio od njega. Nakon uvoda koji aludira na triler ili potragu za nestalim djetetom u stilu Lijama Nisona, Sorogojen u potpunosti preokreće očekivanja gledaoca – svaki put kada se čini da je jasno šta će se dogoditi, narativ kreće u drugačijem smjeru i više se bavi privatnom dramom jedne majke i pokušajima da se prebrodi tragičan gubitak, nego težnjom da se dođe do konačnog razriješenja misterije. 

Madre pita da li je moguće ikada prestati biti roditeljem, kao i da li je odnos baziran na sličnostima, sjećanjima i projekcijama isti kao onaj zasnovan na istinskim vezama, prateći emocionalni sunovrat majke koja pokušava da se izbori sa traumom uz pomoć nekih ne baš zdravih, a ni društveno prihvatljivih mehanizama. U filmu nije prikazano previše fizičkog nasilja, ono je samo implicirano što ga čini još stresnijim, ali još upečatljivije je psihičko nasilje koje likovi trpe prikazano u trajnom osjećanju jeze i nelagode postignutom radom kamere i dizajnom zvuka, kao i neobičnim načinom prikaza lokacija na obali Francuske. Ipak, prikaz tabua čini se publici tradicionalno izaziva više nelagode nego nekontrolisano nasilje, pa poigravanje sa ovakvom tematikom ima najveći značaj, ali i potencijal da šokira.

Pored toga, sjajna bilingvalna uloga Marte Nieto i njenog mlađahnog partnera Žila Poriera, izvlače najbolje iz dosta jakog scenarija. Sve u svemu, u pitanju je više nego uspješna adaptacija i reinterpretacija koja ne uspijeva jednako dobro da do kraja izvede sve narativne linije, sa poslednjim činom koji značajno dodaje na dužini, ali neodređenosti, uz neke likove koji su značajno uspješniji od drugih. Predstavlja intrigantan, ali i pristupačan film, koji je samo zapečatio reputaciju ovog autora kao nekoga na koga je potrebno obratiti pažnju.      

5. Seberg – Let Me Down Slowly

Novi igrani film o ikoni francuskog novog talasa ima prilično težak zadatak pred sobom, ali ne nužno i zalet neophodan da se on uspješno obavi. Naime, Seberg ima sve što bi dobar film trebao imati, ali nije mnogo više od sume svojih pojedinačnih dijelova jer ne uspijeva dovoljno uvjerljivo da opravda svoje postojanje. Film se prilično uspješno bavi životom Sebergove kao ikone 60-ih i važne političke figure koja je zbog svoje saradnje sa strankom Crni Panter bila meta američkih obavještajnih službi i njihovih prisluškivačkih odbora, koji su, prema svemu sudeći, zajedno sa medijima bili glavni krivci za njen psihološki sunovrat. Narativni dio je sasvim dobro urađen, kao i konačna poruka, tačnije kritika američkih službi i konzervativnog, punitivnog američkog društva koje je bilo voljnije raditi na uništavanju svih za koje su smatrali da su ga ugrožavali, nego na uvažavanje sasvim konkretnih problema i argumenata zašto je status kvo i potrebno ugroziti, u eri rasne segregacije i potpuno podivljalih ugrožavanja ljudskih prava najranjivijih slojeva. 

Zaista, bilo bi prilično teško provući bilo kakvu drugu poruku gledajući na priču Sibergove iz 2019, ali ono što se u svemu tome gubi jeste glas same Džin Siberg. Ona je prikazana kao neko ko je bio sa više strana iskorišćen za razne političke ciljeve, da bi bila na sličan način tretirana od filma koji je njoj posvećen. Brojne zamjerke su od premijere upućene na račun Kristen Stjuart i njene glume, ali suštinski, ona je uradila koliko je mogla, što ne mijenja činjenicu da je konstantno sasvim očito da je ona Kristen Stjuart koja glumi Sibergovu, što nije čak ni njena krivica. Ovo je sasvim neminovno u filmu koji govori o ikoni velikog ekrana i jednom od najpoznatijih lica 60ih koje je poznato i onima koji nemaju previše interesa za Godara, bez da to lice ikada prikaže, već i isječke iz nekih filmova Sibergove rekonstruiše sa Stjuartovom. Materijal za sjajan dokumentarac je ispušten u korist finansijskih isplativijeg projekta koji je sasvim prijatan, gledljiv, možda čak i dobar nakon prilagođavanje nekih očekivanja i kada se uzme dosta dobra glumačka ekipa (pozz za Džeka O’Konela), ali na kraju balade, nikada ono što je moglo i trebalo da bude.

The post Jesenje premijere u 5 crtica appeared first on Kultur!Kokoška.

Ko je bio taj Oto Vajninger?

Bio je filozof. Rođen u Beču 3. aprila 1880. godine, u jevrejskoj porodici. Jedan od njegova tri biografa piše da je Vajninger bio veselo dete koje se rado družilo sa drugom decom, ali se već u gimnazijskim danima izdvojio u odnosu na vršnjake brojem pročitanih knjiga. Iako je živeo samo 23 godine, savršeno je vladao francuskim, engleskim, italijanskim i grčkim, dok je španski i norveški dobro poznavao.

Grdno se varate ako mislite da je Oto bio štreber dosadnjaković. Prvo, nije bio štreber već erudita. Bitna je razlika, složićete se. Drugo, prema svima se navodno odnosio sa blagošću i dobrotom, ali nije bio ni dosadan ni budala, uprkos uvreženom mišljenju da su ponizne budale i(li) dosadnjakovići oni koji se svima obraćaju  s uvažavanjem, a da pritom nemaju u vidu neku korist zauzvrat. Nepravdu nije trpeo, pa je jednom prilikom, iako telesno slab i oružju nevičan, izazvao na dvoboj i u tom dvoboju ranio čoveka koji ga je nepravedno, grubo uvredio.

Biografija kaže da je uživao u diskusijama sa prijateljima koje su trajale po čitavu noć. Jedina tema koju je izbegavao bili su njegovi odnosi sa ženama. Prema dvojici biografa, stiče se utisak da je Vajninger do kraja, istina kratkog, života ostao „čedan“ . Međutim, treći biograf, ujedno i njegov prijatelj, kaže da je Vajninger par godina pre tragičnog kraja uspostavljao kontakte sa ženama, koji su bili daleko prisniji od rukovanja i da je baš u tom periodu došlo do naglog zaokreta u njegovom mišljenju i ponašanju.

Najznačajnija dela: Pol i karakter i O krajnjim životnim svrhama

Imao je samo 23 i po godine kada je 1903. izvršio samoubistvo. Ako vas interesuju detalji, pucao je sebi u srce u Betovenovoj kući, a preminuo u Opštoj bolnici u Beču, u koju je doveden u beznadežnom stanju, tog po njega kobnog 4. oktobra.

A, zašto se ubio?

E, to je jedino on znao, a možda i nije. Neposredno pre ubistva, napisao je u jednom aforizmu da: „Pristojan čovek ide sâm u smrt kada oseti da je konačno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom“.

Bitno! Bitno! Bitno!

Nije nam cilj da vas smorimo, niti da poričemo da je Vajninger bio ženomrzac bez dostojne konkurencije, s kraja 19., početka 20. veka i uopšte. Međutim, pre nego što počne čerečenje Vajningerovih tvrdnji izrečenih na račun žena, neophodno je reći da je jedno od obeležja doba u kojem je živeo, polemika o (ne)jednakosti polova. Da ne steknete utisak da je Vajninger bio jedini ženomrzac tog vremena. Naslućujete da je ideja o
„prirodnoj“ nadmoći muškog nad ženskim polom u to vreme bila prihvaćena čak i od strane većine mislilaca u svim kulturno-umetničkim sferama. Ukoliko vam nije poznato, a poštovalac ste lika i dela Emila Zole, citat koji sledi će vas bar blago rastužiti. Naime, književnik Emil Zola, pored mnogobrojnih dela u kojima su žene, u najširem smislu, zauzimale bitno mesto (Tereza Raken, Madlen Fera, Nana…), ostao je upamćen i kao borac za pravdu i neko ko je podsećao na neophodnost emancipacije žena. Nažalost, čak ni duh poput njega, nije blagonaklono gledao na zahteve za jednakošću polova:

…do toga da je [ženu] smatraju ravnom muškarcu i prihvataju  kao takvu dalek je put. Ona ni moralno ni fizički ne može polagati prava na tu jednakost i emancipacija treba da bude ostvarena samo u skladu s našim običajima, navikama, rekao bih čak predrasudama našeg društvenog zdanja.

       Objavljeno u jednom članku iz Žila Blasa od 2. avgusta 1896.

Žak Diga Kulturni život u Evropi na prelazu iz 19. u 20. vek (preuzet citat)

Evo, evo, prelazimo na stvar! Ako ste nestrpljivi, preskočite ovaj pasus

U predgovoru Vajningerovom kapitalnom delu, dr Vladeta Jerotić je napisao da ćemo najbolji pregled knjige Pol i karakter dobiti ako je podelimo u tri dela: prirodno-naučni, filozofski i antifeministički, razmatrajući posebno sadržaje svakog od ovih delova. Sledi suđenje nekolicini tvrdnji. Cilj nam je, svakako, da ako već niste pročitali Pol i karakter, otrčite do najbliže biblioteke ili knjižare. Dobro, ne morate trčati, ali nemojte misliti da delo nije vredno čitanja, ukoliko vam se tekst ne dopadne. Posmatrajte ga kao vrh ledenog brega.

Kultur!Kokoška vs. Oto Vajninger

Oto V. Žena je samo seksualna, muškarac je i seksualan. Žena je neprestano, muškarac samo povremeno seksualan. Polni nagon kod žene postoji uvek.

K!K Jeste, Oto! Visokoupijajući ulošci sa krilcima su izmišljeni da nam, usled konstantne napaljenosti, ne lije niz noge po ceo dan. Uh! Termin nimfomanija vam je svima poznat, a manje verovatno (što je veoma zanimljivo, videćete zašto) i termin satirijaza. Vajningeru su sigurno oba termina bila poznata i sigurno je znao njihovo značenje, budući da su u zvaničnoj upotrebi od 18. veka, ali se pravio da su mu nepoznati. Usled višedecenijskog obeležavanja „promiskuitetnih“ žena terminom nimfomanka, značenje ovog pojma se često pogrešno tumači. Iako promiskuitet može da bude posledica nimfomanije, sam pojam označava polni nagon kod žena koji postoji uvek, i uprkos nastojanjima, ne može biti zadovoljen. S druge strane, satirijaza podrazumeva isto, samo što se pojam odnosi na stalnu potrebu za zadovoljenjem seksualnog nagona kod muškaraca. Budući da muški promiskuitet skoro nikad i nigde do danas nije podlegao osudi, već naprotiv, viđen je kao poželjan i shodno tome, čak i kada je reč o satirijazi, ta činjenica se ignoriše, tako da se pojam satirijaza retko pominje, a samim tim je većini nepoznat. Logično da je zanemarljivo malo i žena i muškaraca čiji seksualni nagon ne može biti zadovoljen, uprkos ponovljenom snošaju, masturbaciji, ali to do dana današnjeg ne sprečava one kojima se diže s mene na uštap ili čak o „svetom nikad“, da ženama zalepe etiketu – nimfomanka. Znači, žena ne mora, niti je morala biti čak ni promiskuitetna, da bi bila okarakterisana kao nimfomanka, dok su muškarci obeleženi kao manijaci tek ako krenu  ulicom i mole svaku prolaznicu/prolaznika za „pomoć“, ukazujući na svoj uzdignuti „jarbol“. Budući da promiskuitetni muškarci u svakom slučaju važe za poželjne pastuve, i Vajninger je zanemario postojanje satirijaze, i još je od igle napravio lokomotivu, tako što je ceo ženski rod proglasio seksualno nezajažljivim.

Oto V. Niski, uskorameni, širokokuki, kratkonogi pol nazvati lepim mogao je samo polnim nagonom pomućen muški intelekt.

K!K Ovo je zapravo tvrdnja Šopenhauera, koju Vajninger navodi, pa se nadovezuje. Pa, dobro. Pol i karakter je pisan pre oko 120-ak godina, a tada su žene u Evropi bile prosečno visoke nešto više od 150 centimetara, dok su muškarci tada kao i sada bili pravi gorostasi. Sve Bobi Marjanović do Bobija Marjanovića. Praaava retkost su bili oni poput Tajron Magzi Bougza, najnižeg među igračima koji su nastupali u NBA, koji je bio visok samo 160 cm.
P.S. Prosečna visina muškaraca je iznosila nešto više od 160 centimetara. Kao što vidite, Vajninger nije bio blagonaklon ni prema
„džepnim venerama“.

Oto V. Dok je dakle Ž (žena) potpuno ispunjena i obuzeta polnošću M (muškarac) zna još za desetinu drugih stvari: borbu i igru, druževnost i gozbu, diskusiju i nauku, posao i politiku, veru i umetnost… Ne upuštam se u to da li je nekad bilo drukčije; to nas se malo tiče… Ali u pitanju je: kakve su žene danas.

K!K Dragi, Oto! Kako je moguće da si do najsitnijeg detalja opažao manifestacije ljudske svesti i podsvesti koje mozgovi najvećeg broja ljudi ne bi bili u stanju da registruju, a kamoli da definišu, a da nisi znao da je obrazovanje bilo nedostupno najvećem broju žena i da je upravo obrazovanje uslov da neko „zna još za desetinu drugih stvari“, bez obzira na to da li je M ili Ž? Da li ima K ili P? Ukoliko ste čitali Pol i karakter ili imate u planu da pročitate ovo delo, verovatno ste često postavljali ova dva pitanja ili ćete ih postavljati.

Tvrdnje koje su bliže istini

Oto V. Ne vodeći ni najmanje računa o sinovljevoj individualnoj osobenosti, svaka majka bolesno žudi za tim da vidi sina oženjena. / Podvodaštvo je najopštija osobina žene: volja da postane tašta još je mnogo opštija nego volja za materinstvom.

K!K Zamislite pregolemu tugu roditelja, a pogotovo majke čiji su sin ili ćerka prešišali, ne daj bože, 35, a porodično gnezdo svili nisu. Poroda ni od korova. Je l’ možete da zamislite pregolemu tugu majke Nikole Tesle? Napatio se kao kaluđer s kurcem. Bio primoran čak u Ameriku da ode, da bi se ispostavilo da zaista nije bio lud. A da nije otišao, ko zna koliko bi ga još smatrali ludim. I čemu sve to? Unapredio čovečanstvo, i umesto da se kao čovek lepo oženio i bar jedno čedo stvorio, on jok. No, dobro, Teslinim roditeljima su njegova dostignuća mogla da posluže kao uteha. A šta ukoliko ste osoba  koja ne obećava, živite „sami“ k’o ćup i pritom mislite da ste srećni? Grdno se varate i džaba živite. Pa, kako i ocu i majci srce da ne pukne?! Neee, ne prekidajte čitanje, samo smo se zezali na račun najzastupljenijeg načina razmišljanja. Naravno da postoje roditelji, koji imaju svoj život i samim tim vas ne guše i ne pokušavaju da kroje vaš, ali pošto se autorka teksta, Vajningerovom Polu i karakteru vraća zadnjih 14 godina i za sve te godine posmatra ljude (i) kroz Vajningerove tvrdnje, usuđuje se da kaže, da joj se čini da su majke te koje prednjače u želji da njihova deca žive po njihovom zacrtanom planu i da ih u većem broju, nego što je slučaj sa očevima, boli status neoženjen/neudata njihove dece. Takođe, rado se angažuju u pronalaženju ili preporukama „adekvatnog“ partnera/partnerke svojoj deci, a ako su „deca“ premašila, ne daj Bože 35, u fazonu su „daj šta daš“.

P.S. Ovo se naročito odnosi na buduće tašte. Obratite pažnju na uvele poznanice, komšinice, koleginice, tetke, strine, čije ćerke imaju oko 30, 40 godina (zavisi od sredine), a potencijalnog muža ni na vidiku. Kada ih sretnete i primetite kako su odjednom zablistale, postoji mogućnost da su se zaljubile, jer klimaks važi za drugu mladost, ali je veća verovatnoća, da se ćerka taze udala, jer ta činjenica delotvornije utiče na mamin izgled od zaljubljivanja i fejs liftinga u paketu.

Pored potpuno nebuloznih tvrdnji, koje je Vajninger izneo u Polu i karakteru, a koje, u velikom broju, ne bi zvučale nebulozno da nisu izrečene isključivo na račun žena i to na račun celokupnog ženskog roda, čitajući ovu knjigu nailazimo i na one tvrdnje koje se, naravno, ne mogu odnositi isključivo na žene, ali se čini da žene zaista jesu podložnije nekim navedenim obrascima. U većem broju od muškaraca. Idemo dalje…

Oto V. Žene naime ništa ne vezuje za svoje prezime i srdačan odnos prema svom prezimenu. To već dokazuje sama činjenica što napuštaju svoje, a uzimaju prezime muža, ne osećajući čak ovaj korak menjanja imena po sebi kao nešto značajno, ne žaleći ni časka za starim prezimenom, uzimajući laka srca muževljevo… A ime je zamišljeno kao simbol individualnosti.

P.S. Muški rode, pročitaj do kraja ovaj pasus, iako će ti se učiniti da ti nije upućen.

K!K Gotovo da smo ostali bez teksta. Da, ime je zamišljeno kao simbol individualnosti, identiteta. I danas se žene nakon udaje, retko zovu i prezivaju isto kao pre stajanja na ludi kamen. I vi koje ste na svoje prezime nakačile prezime muža niste više ista osoba. To se, valjda, podrazumeva. Ako nije tako, zašto ste u obavezi da promenite ličnu kartu, pasoš? Nemojte da se ljutite, zaista vas ne osuđujemo, niti nam je to cilj. U narednih par rečenica ćete videti zašto mi žene, koji đavo, to radimo i u 21. veku, a mnoge to ne urade čak ni iz razloga koji slede, već po inerciji. (Pažnja! Ovo će malo da boli. Budući da su i žene i muškarci sa identitetom i integritetom, koji poštuju tuđi identitet i integritet, retki k’o detelina s čet’ri lista i da je tako oduvek bilo, ne treba da čudi što žene prihvataju sranja koja običaji (da ne kažemo primitivni kurčevi) nameću. E, sad, žene koje nemaju identitet, ne žale ni časka, kako reče Vajninger, jer logično nemaju za čim, a žene koje imaju identitet, al’ nemaju egzistencijalni integritet, znaju kako im je. Ima i onih koje, naprosto, ne mogu da odole, a da ne zamene ili da na Jovanović, Popović i slično nakače Šulc, Hajder… Tim gore. Jedino gore od toga je da se još predstavljate i kao gromoglasna zagovornica emancipacije žena, a pritom se zovete Jovana Jovanović Valter ili Jovana Valter. Pored već navedenog, to govori i da ne razumete suštinu onoga za šta se zalažete. I to u najboljem slučaju. Kraj bolnog dela.) Međutim, ne mora da znači da je tako. Došli smo do sledećeg saznanja. Ako Jovana Jovanović voli nekog gospodina Valtera i on voli nju i shodno tome žele da što pre započnu zajednički život (ne na prostorima nekadašnje SFRJ), najkraći put do cilja je da Jovana Jovanović postane Valter. Živela ljubav. Nije reč o neosvešćenosti Jovane, a ni gospodina Valtera, već sistema. Ali, ako već niste primorane da menjate identitet iz ma kog opravdanog razloga, razmislite još koji put, jer je reč i o kićenju tuđim perijem, kićenja radi. Zašto da ne budete ono što jeste, ako već možete? Imajte obzira bar prema estetici. (Naravno, postoje žene (ljudi uopšte) koji iz opravdanih razloga ne žele da nose prezime koje su dobili po rođenju, i u redu je da ga promene, ali zašto čekati princa ili princezu na belom konju da te oslobodi „balasta“?) Ako i dalje negodujete, pročitajte Lahontenovu basnu na sličici ispod, koju nesebično delimo sa vama.

Iako je ova tvrdnja, jedna od onih Vajningerovih koje zvuče istinito, jeste li razmišljali šta bi bilo da je situacija nekim slučajem obrnuta? Da je (bilo) uobičajeno da muškarci uzmu ženino prezime? Teško da bi izbila revolucija usled spoznaje muškog roda o značaju identiteta, individualnosti koje počinje od imena i prezimena. Zar ne?

Istina, neistina ili nešto između?

Pred vama su tvrdnje koje nećemo obrazlagati, zato što su jasne ili zato što je neophodno da obrazložimo stranice i stranice koje prethode navedenim tvrdnjama. Ne zato što vam neće biti razumljive, već zato što ne možete znati šta je njihova pozadina, šta im prethodi, ukoliko niste pročitali knjigu, ili ukoliko vas ne zaspemo kilometarskim pasusima. Međutim, dovoljno su intrigantne da vam zagoliciju maštu.

* Žene, iako spoljašnji izgled možda govori protivno, stvarno nemaju nikakvog smisla za genija… One brkaju dramskog pisca sa glumcem i ne prave razliku između virtuoza i umetnika. Tako im i duhovit čovek važi za genijalnog, Niče za predstavnika genija.

* Žena nije ni dubokoumna ni visokoumna, ni oštroumna ni pravoumna; ona je, štaviše suprotno svemu tome.

* Nema muškarca u kome ne tinja još neka iskra nadčulnoga, nema nijednog koji uopšte nije dobar. A ne postoji žena za koju bi to uistinu moglo da važi. Muškarac na najnižem stupnju prema tome je još beskrajno viši od najuzvišenije žene. E, sada si stvarno presrao, poštovani Oto.

* Sve žene koje zaista streme emancipaciji, sve koje su sa izvesnim pravom slavne ili duhom kakogod istaknute, vazda pokazuju mnoge muške crte, a oštrije oko na njima uvek može da raspozna i anatomski-muške odlike, neki telesni izgled sličan muškarcu.

* Čednost je prvobitno tuđa kako majci, koja čezne za decom, tako i bludnici pomamnoj za muškarcima. Ovu varku velike moralnosti nadoknađuje joj muškarac, uzdižući je, zapravo potpuno neopravdano, i moralno i socijalno iznad prostitutke.

* Ljudi od vrednosti vazda su voleli samo prostitutke. / I u svakom muškarcu ima nešto  što ga vuče toj ženi, što ne nalazi zadovoljenje pored jednostavne, vazda zaposlene, neukusno odevene majke, koja je lišena svake elegancije duha. . . Samo ona, nečedna žena par excellence, izgleda mu kao čarobnica.

* Čovek koji je jednom bio uhapšen majci je predmet gnušanja, bludnici atrakcija. Prvoj je muškarac koji voli dobro da povuče odvratan, potonja ga voli.

*  Ž osim jednog prividnog izuzetka, nikada nije ništa više do samo seksualna. Žena više hoće ili snošaj ili dete (ali svakako hoće da se uda).

* Sad će se s pravom postaviti pianje zašto nisu sve žene histerične kad su već sve lažljive.

* Što je čovek erotičniji, utoliko ga manje muči seksualnost; i obratno. Ko tvrdi da još voli ženu koju poželi – ili laže ili nije nikada znao šta je ljubav: toliko su različiti ljubav i polni nagon. / Postoji dakle platonska ljubav, mada profesori psihijatrije neće ni da čuju za nju. Čak bih rekao: postoji samo platonska ljubav.

* Uvek je upadljivo kada se neko često ističe kao izuzetno čestit čovek: on se u tom slučaju, zacelo, postarao da se to zna, te možemo da se kladimo da je u duši lupež.

* U mržnji čovek sebe obmanjuje da mu od nekoga preti opasnost, kako bi se time sam sebi prikazao kao napadnuta nevinost, umesto da sebi prizna da se zlo ugnezdilo u njegovo vlastito srce, odakle ga valja iskoreniti.

* (O ljubavi) Osrednje ljude možda tek ona može da oblagorodi. Ko ima tananija osećanja, čuvaće se da ne podlegne njenoj obmani.

* Ono što se dopada je lepuškasto… Lepuškastost je uvek opšta, lepota vazda individualna. Lepo se voli, u lepuškasto se ljudi zaljubljuju.

Šta mislite, kakvo je Vajninger imao mišljenje o homoseksualnosti?

* Ali, da neko teži homoseksualnim aktovima i da se oni vrše, to mora biti zasnovano već u prirodnoj sklonosti.

Da, nema grešaka u kucanju. Vajninger nije smatrao homoseksualnost bolešću, degeneracijom, niti je video kao posledicu psiholoških ili socijalnih, već bioloških razloga, i kod muškaraca, a nećete verovati i kod žena. Je l’ se slažete da, konačno, stavimo i jedno stoprocentno T(True)?

Trk u potragu za knjigom, ako vas zanimaju odgovori na sledeća pitanja: ko su prema Vajningeru ženstveni muškarci, a ko mužastvene žene? Ko tu koga privlači? Da li postoji potpun muškarac i potpuna žena? Ko je majka, ko prostitutka, šta im je zajedničko, a šta ih razdvaja? Da li ijedna žena može biti genijalna? Šta je teorija zagledanja, a šta Vajninger misli o telegoniji, to jest o oplođavanju na daljinu (ne misli na veštačku oplodnju)? I još mnogo toga.

Primetili ste da bi mnoge, a ne samo neke od navedenih tvrdnji, laički rečeno, bile 100% na mestu, da je Vajninger iznoseći ih imao u vidu i žene i muškarce. Da kada kaže čovek i ljudi, ne misli isključivo na muški rod i to celokupan, a kada govori o malograđanštini, tupavosti, površnosti, lažljivosti i tako dalje, ne misli isključivo na ženski rod i to celokupan.

Da l’ da čitam, il’ da ne čitam?

Ukoliko vam boldovana tvrdnja (iznad sličice) zvuči logično, dilemi mesta nema. Slobodno se prepustite Vajningerovom kapitalnom delu, bez obzira na to da li vas je priroda ukrasila pišom ili ribicom. Imajući navedenu činjenicu u vidu, spoznaćete štošta o drugima i sebi. Ukoliko ste, pak, na osnovu prethodno napisanog ubeđeni da je ipak Vajninger u pravu, to jest da se navedene tvrdnje mogu odnositi isključivo na žene ili ako mislite da su ljudi isključivo muškarci, Kultur!Kokoška vam prijateljski savetuje da Pol i karakter, zaobiđete u širokom luku. Zašto? Pa, zato što bi vam ova knjiga u budućnosti mogla poslužiti kao opravdanje, a na sudu verovatno i kao olakšavajuća okolnost za počinjeno zlodelo nad nekom ženom. Ili nad više njih. Naprosto, nema potrebe da podgrevate postojeće ženomrzačke porive.

Imam (mnogo) manje od 40 godina. . .  Da l’ da čitam?

Tim bolje. Što manje godina imate, veća je verovatnoća da niste zakucali s nekim koga ste mogli prepoznati u navedenim tvrdnjama. Vi što jeste, a sada se kajete, ne očajavajte. Korekcija pogrešnog izbora je moguća, osim ako niste odlučni u nameri da trunete pored pogrešnog ili pogrešne dok neko od vas ne baci kašiku. Verujemo da ćete se složiti sa izrekom: „Bolje sprečiti, nego lečiti“, pogotovo ukoliko se usled brzopletosti već niste zeznuli. Znači, Pol i karakter u šake, ne dajte se… Vi što jeste, ponavljamo, nije kraj sveta, sve se da, kol’ko-tol’ko ispraviti, pod uslovom da želite i hoćete da prekinete farsu, pre nego što vas smrt rastavi.

Da se blago uozbiljimo. Sigurno vas je nasmejao podnaslov ukoliko znate o čemu je reč ili ste se naprosto zapitali, kakve veze ima da li imam (mnogo) manje od 40 godina? Poznato vam je nepisano pravilo da je određenu knjigu najbolje pročitati u određenim godinama. To jest da nećete na isti način doživeti, na primer, Anu Karenjinu ukoliko je pročitate sa 30 ili 40 godina ili u srednjoj školi, kada ste bili primorani da to uradite –  ukoliko niste od onih „petičara“ ili kojih god, koji su umesto lektire čitali interpretacije. (P.S. K!K se izvinjava pojedincima koji su školsku lektiru čitali sa uživanjem.) S druge strane, postoje knjige koje nije preporučljivo čitati dok ne dostignemo određenu zrelost, jer tobože mogu uzdrmati, poremetiti, nezrelu, ranjivu psihu. Kako čiju. Vajningerov Pol i karakter važi za jednu od takvih knjiga. Verovatno niko neće preporučiti Markiz de Sada nekome ko ima deset i po godina, kao ni Vajningera (naravno iz dva različita razloga), niti će nekome neka od knjiga navedenih autora pasti u šake s neba. Pritom, zrelost je relativna, kao i sve drugo. Neko ko ima 18 može biti zreliji od nekoga ko ima 22. Neko je zreo sa 20, neko sa 40, a neko nije nikad. Sve u svemu, postupite po sopstvenom nahođenju ali, nakon što pročitate do kraja i pasus koji sledi. Tada ćete moći jasno da naslutite da li je ova knjiga za vas ili treba da je obiđete.

E, pa! Red je da rezimiramo

Videli ste da Pol i karakter sadrži i nebulozne, neodržive tvrdnje, ali je takođe delo dubokih uvida, delo u kojem možete (a ne morate), prepoznati svoju majku, oca, sestru, brata, devojku, dečka, suprugu, supruga, prijateljicu, prijatelja, ljubavnicu, ljubavnika, koleginicu, kolegu, komšinicu, komšiju… Možda i sebe, ako vam ego dopusti. Nakon studioznog, kritičkog pristupa ovoj knjizi može vam se ukazati nešto što pre čitanja ove knjige niste primećivali ili niste primećivali kod vama bitnih, manje bitnih i nebitnih ljudi. Ili nešto što ste primećivali, ali niste znali da definišete. Naravno, to mogu biti stvari zbog kojih neko može „porasti ili pasti“ u vašim očima ili stvari koje će vas uzdrmati i terati da preispitate postojeće stavove. Ako vam istina nije iznad svega, ili je teško podnosite onda kada nije prijatna, razmislite još jednom da l’ da čitate il’ da ne čitate knjigu koja će vam sigurno, bar malo otvoriti oči, ma koliko se trudili da ih držite širom zatvorene. Pol i karakter je jedna od onih knjiga, koje kada pročitate, ništa više nije isto. Verujte.

The post Oto Vajninger: nenadjebivi ženomrzac appeared first on Kultur!Kokoška.

U svom debitantskom dugometražnom filmu, Ena Sendijarević nas vodi na mesta koja nisu toliko lepa koliko privlačna i vizuelno upečatljiva. Odvedi me negde gde je lepo, film ove bosanskohercegovačko-holandske autorke, osvojio je specijalno priznanje žirija na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu, a regionalnu premijeru imao je na 25. izdanju Sarajevo Film Festivala.

U kombinaciji road movie-ja i priče o odrastanju, glavna junakinja Alma (Sara Luna Zorić) vraća se u Bosnu i Hercegovinu nakon što je odrasla u Holandiji, kako bi posetila oca kog nije videla godinama. Sleće u Sarajevo i upoznaje se sa svojim rođakom Emirom (Ernad Prnjavorac) koji nema nameru da bude naročito gostoljubiv i odveze Almu do njenog oca. U početku Alma ne pokazuje inicijativu i uglavnom je vidimo kako luta gradom ili se izležava u Emirovom stanu, ali to joj sve dosađuje i odlučuje da stvar uzme u svoje ruke – ona uspeva da nagovori Emira i njegovog prijatelja Denisa (Lazar Dragojević) da se zapute ka bolnici u Podveležju i posete Alminog oca koji je na samrti.

Od prvog kadra – električno plave zavese koja se njiše na vetru uz elektronsku muziku – film evocira asocijacije na različite reditelje sa specifičnim vizuelnim stilom, naročito Nikolasa Vindinga Refna koji često koristi drečave i neonske boje u kombinaciji sa pretežno elektronskim saundtrekom. Međutim, kroz svoju epizodičnu priču film na svakom koraku izaziva očekivanja publike, pri čemu je svaka epizoda mračnija od prethodne i u većem kontrastu sa svetlim i drečavim okruženjem.  

Iako bezizražajna gluma u početku može delovati naivno kao kod likova u filmovima Vesa Andersona, kako se film bliži kraju, a priča postaje mračnija i više uznemiravajuća, pre se može porediti sa emocionalno udaljenim likovima Jorgosa Lantimosa. Dok se ova poređenja teško mogu ignorisati, Odvedi me negde gde je lepo kao celina ima vrlo specifičnu atmosferu koju je teško kategorisati.

Čudnovatost ovog filma verovatno je pojačana naglim promenama u Alminom odnosu prema situacijama u kojima se nalazi (jer veći deo vremena ona prosto odlazi kuda je okolnosti odvedu, a retke odluke koje donosi su uglavnom iracionalne i tvrdoglave kao što se i može očekivati od jedne asolescentkinje), kao i ljudima sa kojima interaguje. U početku ona deluje vrlo nezainteresovano za skoro sve osim toga da konačno uspe da vidi oca, ali kasnije insistira na tome da je sigurna da je Denis zaljubljen u nju. Ono što inicijalno može delovati kao hladnoća s devojčine strane, moguće je takođe videti kao njenu reakciju (odnosno nemogućnost da izrazi istu) na stvarnost koja je toliko daleko – ne samo geografski – od onoga na šta je ona navikla, a retki znaci naklonosti ka drugim ljudima (i životinjama) i iskazane emocije mogli bi biti uvid u njena iskrena osećanja. Dok pokušava da se snađe između Emirove nezainteresovanosti i seksualne veze sa Denisom, Alma takođe pokušava da pomiri svoje dvostruke identitete – to što je istovremeno Bosanka i Holanđanka, tatina ćerka i devojka koja aktivno istražuje svoju seksualnost – što je verovatno centralna tema ovog filma.

Ovaj dualizam izražen je i paletom boja u filmu – u početku su one uglavnom plave i zelene, stvarajući letnju, morsku atmosferu, ali ubrzo se tu uliva i mnogo roze nijansi. Boje u filmu su su birane sa toliko pažnje na detalje da su čak i Almin donji veš (plavi grudnjak i roze gaće) i patike (sa plavim i roze linijama) u skladu sa ovim suprotnostima. Vizualni aspekt filma je svakako najupečatljiviji, sa svetlim i drečavim bojama i formatom ekrana 4:3 koji čine da se osećate kao da gledate vrlo estetičan Instagram feed u obliku filma – pun pejzaža koji oduzimaju dah (što je valjda i obavezno kada je u pitanju road movie) i enterijera i odeće pastelnih nijansi. Osim potencijalnog simbolizma boja i estetskog zadovoljstva, efekat ovakvih vizuala je i nadrealna atmosfera filma.

Uprkos snažnoj vizuelnoj stilizaciji, Odvedi me negde gde je lepo se ne oslanja u potpunosti na stil, mada neki događaji u filmu mogu delovati nasumično. Činjenica da pri pisanju scenarija autorka nije mnogo pažnje posvetila praktičnim detaljima je u skladu sa snolikom atmosferom filma, ali deus-ex-machina rešenje u vidu kese kokaina može se činiti pomalo lenjim. Bez obzira na to, Sendijarevićeva pažljivo razvija svoje likove i stvara neku vrstu paralelnog univerzuma čija neobičnost naglašava Almino iskustvo, delimično zasnovano na životu same autorke.

Tekst je prvobitno objavljen na sajtu Festivalists kao rezultat radionice filmske kritike Talents Sarajevo gde je napisan pod mentorstvom kritičarki Joane Pavlove i Dane Linsen.

The post Odvedi me negde gde je lepo i estetično appeared first on Kultur!Kokoška.

Čini se kao da je niški bend Bohemija svojim drugim albumom Nasmeši se i reši se? dovršio započeti posao definitivnog osvajanja domaće publike i etabliranja na našoj indi sceni. Ovaj drim-pop/folk-rok/psihodelični pop bend čine Janko Džambas (vokal, gitara), Dina Abu Mayyaleh (vokal, synth, perkusije), Dimitrije Mandić (vokal, violina), Miloš Pavlović (vokal, gitara), Mihajlo Ivanović (bas) i Milan Stoiljković (bubanj), a njihov drugi studijski album u protekloj godini osvojio je (više puta!) domaće alternativne liste.
Da, Nasmeši se i reši se?, svakako pleni svežinom svog zvuka, ali i u potpunosti odgovara promerama radio plejabilnosti, što je ubitačna kombinacija i ključ za uspeh svuda, pa i na brdovitom Balkanu. Preslušavajući ga tokom proteklih meseci (izašao je u martu, ali recimo samo da je naš preslušavalački proces dug, iscrpan i temeljan i nadasve spor), shvatili smo da je neophodno da mu, kao jednom od najboljih albuma godine (po našoj skromnoj proceni) posvetimo par redova (ako ne i paragrafa) i priupitamo članove benda o nekoliko stvari koje su nam, tokom slušanja, zagolicale maštu.

Nasmeši se i reši se?, u odnosu na prvi Bohemijin album Sve naopako, obeležava razrađenija produkcija, ambiciozniji zahvati kad je reč o pisanju i aranžiranju pesama, a i ton se menja od šlagerskog, kamernog soft popa do drim-popa, psihodelije i ponekih alt-rok i alt-folk zahvata – ali uvek sa distinktivnim lokalnim šmekom. Ima tu i ponekog pomodnog retro synth-a kao na primer u „Prolazi vreme”, a i mekog i treperavog, snolikog popa u možda najvećem singlu od svih „Istine”, zatim neke pop amerikane bliske Edvardu Šarpu (Edward Sharpe & The Magnetic Zeros) u „Da sijamo” pa i shoegaze-a u „Kraj mene”. A opet, ovaj album se ne može nazvati raznorodnim, heterogenim, kolažnim niti ijednim drugim pridevom koji bi na bilo koji način aludirao na razuđenost forme ili atmosfere. Sasvim nasuprot – on je delikatno označen nečim neuhvatljivim, zvukom koji izmiče jasnoj definiciji ali na domaćoj sceni apsolutno može postati prepoznatljiv kao ‘Bohemija’ pečat. I ne treba zaboraviti da ‘Bohemija’ svojim punim i bogatim zvukom, razrađenim aranžmanima, kompleksnim harmonizacijama i – pre svega – starovremenskim i sunčanim pop stavom, dosta odudara od trenutnog stanja na domaćoj alternativnoj sceni gde uglavnom dominiraju indi elektronika i neo-garažni zvuci. Čini se kao da je onda nezaobilazno da se prvo pozabavimo poreklom i dijapazonom njihovog specifičnog zvuka.

K!K: Kada se, kako i otkud razvila ova ljubav prema savremenom folk-roku, drim-popu i pop psihodeliji iz 60ih i 70ih?

Bohemija: Ljubav dođe, hteli mi to ili ne… Kod nekih članova se ljubav prema tom zvuku razvila postepeno, a ostali su već pri sastavljanju benda bili usmereni ka tim kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim. Generalno, drim-pop i psihodelična pop muzika je atraktivna zbog široke produkcije i šarenih, slojevitih aranžmana, tako da je jasno šta je to što izdvaja ove žanrove od ostalih. Folk-rok nam je najbliži srcu, zato što se najviše oslanja na vokal i na tekst, i ima najintimniji odnos sa svojom publikom. Naš posao da se trudimo da obuhvatimo sve što smatramo kvalitetnim u jednoj smesi. Pun i bogat zvuk – to i jeste suština. S druge strane, od tog ‘analognog’ zvuka ne možemo i ne želimo pobeći, jer smo oba albuma snimali u studiju Roberta Telčera. Kod Teče se takav zvuk ne može izbeći, jer se na takvoj opremi snima, a i soba je uređena tako da zvuči kao da si u telu akustične gitare. 

K!K: Vaše pesme (a i spotovi) odišu jednim toplim, Tehnikolor tonom. Koliko to potiče od prirode same pesme, a koliku ulogu u tome igra produkcija? Po vašem iskustvu, šta su prednosti, a šta mane produkcijskog procesa, onda kada u njemu učestvuju i sami članovi benda?

Janko: Sama pesma najviše utiče na tok produkcije. Teško je odvojiti prirodu pesme od produkcije. Produciranje benda je još jedan vid izražavanja. Mene je to oduvek privlačilo, i mislim da tako autor može u celovitosti da ‘oboji’ sliku kako želi. Mana je što su miks i mastering relativno dug proces, pa mi treba malo rehabilitacije posle odrađenog posla.

Dina: Oduvek sam volela tu estetiku. Naše pesme odišu toplinom, tako da uvek pokušavam da ispratim taj vajb. Tim tonom najbolje pokazujem kakav je naš zvuk.

Jedna od najznačajnih razlika između prvog i drugog albuma Bohemije je integracija novog instrumenta u celu priču – violine. Njen zvuk u potpunosti prožima celokupan album, od picikata kojim otpočinje „Kako ja tako ti”, zatim udvajanja vokala na „O ljubavi”, pa sve do ‘skrivenih’ solaža u „Pomozi si sebi” i „Prolazi vreme”. A na naše pitanje šta je to došlo prvo – kokoška ili jaje – tojest, violinista ili potreba za inkorporiranjem zvuka violine, dobili smo odgovor da je Dimitrijevo sviranje bilo to koje se, mic po mic, prikralo i postalo vitalan, neizostavan deo drugog albuma, što samo govori o tome koliko se zvuk “Bohemije” razvija spontano i prevashodno prirodnim putevima. Zaintrigirani ovim organskim procesom, morali smo da im postavimo još nekoliko pitanja na ovu temu.

K!K: Kako uglavnom teče Bohemijin proces pisanja pesama? Da li je to zajednički rad, ispipavanja, eksperimentisanja i kušanja, sve dok se u jednom trenutku ne stigne do neke zaokružene celine, ili se uglavnom kreće od jedne, jasne ideje i uputstava koje diktira neko od članova pod naletom inspiracije?

Janko: Uglavnom se kreće od jedne potpuno jasne ideje o pesmi. Ja, lično, krenem sa nekom melodičnom vokalnom deonicom i nekim izmumlanim, a ponekad i potpuno jasnim tekstom, uz neku pratnju na gitari ili klavijaturi, na koji se nadogradi ritam sekcija i na kraju okiti melodijama. Potpuna diktatura nije dobra za naš zvuk, zato uglavnom na aranžmanima radimo zajedno, gde navodni ‘diktator’, iliti član koji je došao sa idejom, radi zajedno na deonicama sa ostalim članovima. 

K!K: A kad smo kod inspiracije, gde vas ona najčešće sustiže i koje je najnezgodnije mesto na kom ste odjednom osetili potrebu da zapišete neku reč, stih, ili zabeležite melodiju?

Janko: Tuš kabina je uvek najnezgodnije mesto za ideju. Kada se tako nešto desi, moram da nateram sebe da ponavljam tu deonicu ili frazu koja mi je pala na pamet, u glavi, sve dok ne dođem do telefona ili bilo kakvog rekordera, sve da ne bi otišlo u zaborav.

Dina: Mene udara inspiracija kad pevam životinjama, ili kad crtam. Najnezgodnije je kada sam između sna i jave i užasno me mrzi da ustanem da je snimim!

Postojeći spotovi Bohemije pokazuju naklonost prema analognom, toplom koloritu, lirskim temama porodične i svakojake druge ljubavi ali ne prezaju ni od malo zajebancije. Pesma „Kako ja tako ti” poslednja je u nizu onih za koje je snimljen spot u ‘uradi sam i još bolje kod kuće ili u dvorištu’ maniru koji karakteriše najveći deo domaće scene. Snimila ga je i režirala upravo Dina Abu Mayyaleh, a karakteriše ga nešto više snolika i minimalistička estetika u odnosu na prethodne Bohemijine produkcije.

K!K: Kako je prošlo izigravanje Nirvanine bebe, i da li bi trebalo da se uživljavamo u skrivenu simboliku interpretativnih vodenih plesova, ili samo da uživamo u akrobacijama? I otkud se pojavila ova ideja za spot uopšte?

Dina: Inspiracija je došla sama od sebe. Još od kad smo snimili pesmu, uvek me je  asocirala na neki ples (verovatno zbog onog stiha „hajde zapleši mi”). Pustila sam mašta da me vodi, dopala nam se ideja i postavili smo ga. A što se tiče skrivene simbolike… pustite maštu na volju, svaki posmatrač doprinosi značenju dela.

K!K: Zahvaljujući sajtovima kao što su 8tracks i Mixcloud, mikstejp se vratio, u novom, digitalnom obliku, na velika vrata. Nedavno ste u saradnji sa Radio Aparatom smiksali Bohemijin muzički kredo. Tu su se provukla očekivana imena poput „Beach Boys“-a, „Wilco”, „Crosby, Stills & Nash”-a, ali i neke stvari koje malo više gruvaju, poput Santanine “Evil Ways”, i “Scent Of A Mule” benda Phish. Kako je tekao proces selekcije pesama? Da li ste birali svoje all-time favorite ili stvari koje su vam se provlačile kroz glavu ovih jesenjih dana? 

Bohemija: Birali smo pesme koje u aranžmanima ne sadrže duvačke instrumente! Tako da smo se ograničili samo na to, a bilo je dosta dobre muzike sa duvačkim deonicama, dok nismo odredili temu mikstejpa. Svako je izabrao dve ili tri pesme, nismo mnogo razmišljali o tome da li se pesme slažu, više smo hteli da pustimo dobre pesme koje slušamo.

K!K: Jedan ste od onih bendova koji (kao da) je stvoren za LP format. Učestvujete li (kao konzumeri) u trenutnoj vinil-renesansi? 

Bohemija: Učestvujemo koliko možemo. Gramofon je učestvovao u prvoj revoluciji, gde su singlovi izgubili bitku sa širim konceptom LP-ija. Danas se vraćamo unazad, gde su singlovi u trendu, a retko ko ima volju i želju za slušanjem celih albuma. Kako Kevin Parker kaže: „It feels like we only go backwards”. Ali ni to nije strašno, i ‘backwards’ ima svoje ‘backwards’… 

Teško je ne osvrnuti se na retrospektivnost benda, koja se očitava kroz njihov zvanično-nezvanični stajling i izbor muzičkih uzora. Pošto i novi album, čini nam se, prosto odiše mirisom mošusa i pačulija, osećajem golih tabana na travi i prstiju ulepljenih sokom od divljih kupina, morali smo da se osvrnemo na latentne njuejdž tendencije Bohemije i da ih i o tome nešto i priupitamo…

K!K: Nova deca cveća danas protestuju po svetskim metropolama protiv klimatske promene. Verujete li da nam i na lokalnom nivou uskoro sledi jedna nova, ako ne ‘cvetna’ onda svakako ‘zelena’ revolucija, i da li bi vaše pesme bile deo njenog saundtreka?

Bohemija: Nama je potrebna jedna mnogo šira revolucija. Zaštita životne sredine je bitna, jer nemamo drugu planetu sem ove, a SF filmovi, makar za sada, nisu stvarnost, pa da možemo da se uzdamo u nekog drugog ‘nosioca života’, sem ove naše Zemlje. Ali nije problem samo zaštita životne sredine. Problem je ono sto je dovelo do tih naglih tehnoloških promena, a to su ratovi. Nas su te stvari distancirale od prirode, jer smo se više bavili problemima koji jedni drugima pravimo, kao organizovane grupe, nego sto smo se bavili našom okolinom. Revolucija će prirodno doći, samo se nadamo da neće u poslednjem trenutku. Još uvek verujemo u ljudski rod i nema razloga da pesme ne budu deo saundtreka neke pozitivne promene. Ne zaboravite, promena kreće od nas samih.

K!K: Za kraj – kako izgleda i gde se krije savremena niška boemija?

Bohemija: Niška boemija je uglavnom uz reku i po okolnim šumama i brdima.

Zajedno sa Milanom Glavaškim, Berney’s Propaganda i Consecration, Bohemija će nastupiti na Huteneniju #3, u Domu omladine Beograda 30. novembra. Nasmešite se, rešite, i vidimo se tamo!

The post Saundtrek pozitivne promene: intervju sa Bohemijom appeared first on Kultur!Kokoška.